Zbirka misli 3

100

Ko zakorači svijetom lirike, taj rizikuje da se zaljubi u komplikovano.

Mnoge pijane noći dolaze za života, ali ne nužno pijane zbog alkohola, nego češće zbog sjete, kivnosti i neuspjeha koji se gomilaju kao vazduh u balonu, spremni svakog trenutka da eksplodiraju. Neke zvijezde umru pri tom oslobađanju energije, ostavljajući samo crne rupe iza sebe. Ali postoji i druga vrsta eksplozija: one nakon kojih ostaju neizbrisivi tragovi na papiru, u vidu iskrenih stihova. Ludački naleti inspiracije su vijesnici nadolazećih bombi. I kad one puknu, ruka piše, i piše, i piše, žvrlja, prepravlja, neumorno nalazi rime, kao da je u ekstazi. Pogled na konačan rezultat je trenutak kad zaluđenost riječima koje smo upravo zapisali dolazi do najviše tačke.

A te riječi nisu ništa drugo do odraz unutrašnjeg haosa. Misli pijanih pjesnika tokom pisanja su skoro uvijek maglovite, pune nekih krivina, skokova i zaobilaznica, istovremeno vrele kao lava i ledene kao južni pol. Ti lavirinti su opasni i sušta suprotnost smirenoj, naučnoj perspektivi na život. Zašto opasni? Ako dovoljno puta doživi i preživi svoje eksplozije, pjesnik će se, prije ili kasnije, zaljubiti u svoj haos, u svoje duhovne komplikacije. Počeće vještački da izvrće sve što ugleda i iskusi, da bi stvorio novi haos iz kog bi se rodila nova poezija. Gubi se ona prirodnost u pjesništvu i nastaju pjesme koje odišu lažljivošću. Jer, tada pisanje nije više normalno pražnjenje, nego biva potvrda nečijeg umjetničkog (čitaj "uzvišenog") identiteta. Zato su mnogi umjetnici toliko ponosni svojim radovima da će zajedljivo odbiti smirene kritike koje ih spuštaju nazad na zemlju. I zato se često čuje opaska: "Ovaj ni sam ne zna šta je napisao." A da ih neko ne spusti, odletili bi daleko u dimenzije zvučnih riječi, lijepih zabluda, u kosmos zakomplikovanih misli; ukratko, izgubili bi svu vezu s realnošću.

Iz komplikacija nastaje najljepša umjetnost, i iz tog razloga su one jako zavodljive. Stoga, mora se postaviti crta između ludosti i genijalnosti u umjetnosti: genijalnost pogađa mete do kojih je nemoguće doći, ali, za razliku od ludosti, nikad neće odlepršati izvan granica pravog svijeta. Genijalnost ima koliku-toliku dozu kontrole nad sobom, u okvirima svog zanata. Ludost je pijani vrabac.

Zato se ne valja zaljubljivati u komplikovano, jer mnogo je više jednostavnosti oko nas i bogatstva u istom nego što možemo da zamislimo.