Zbirka misli 3

83

Nikad nisam razumio zašto ljudi toliko pate kad ih romantični partner odbaci.

Može biti mnogo razloga tom odbacivanju. Međutim, rekao bih da je najčešći razlog, pogotovo među tinejdžerima koji tu vrstu povezanosti po prvi put osjete, jednostavno nepoklapanje temperamenata i stavova partnera. A nezrelost i nespremnost da se čovjek ozbiljnije posveti vezi ne dozvoljavaju da se ta nepoklapanja uspješno premoste. Mladost: burna razmišljanja, burne djetinjarije, kratke ali snažne veze - šta ima normalnije od toga?

Ali misterija mi je: zašto bi iko čak mjesecima patio za prošlom vezom (pod uslovom da taj neko nije direktno kriv za neuspjeh prošle veze; ali prava je rijetkost da su veze tako crno-bijele)?

"Toliko sam mu pružala. A on je to izdao!" - To je razlog više da ga lakše zaboraviš! Zašto patiti zbog kretena?

"Bla bla bla, on je bio ovakav, onakav: šarmantan, smiješan, ali vrijeme je pokazalo pravo lice; ovo i ono je radio; obećao mi je tu i tu budućnost; htio je da me zaprosi; bla bla bla..." - Pa stani malo, čovječe! Slušaš li samu sebe? Prestani da patiš! Zašto bi se davila u prošlosti i neostvarenim mogućnostima, kad je čitav prokleti život ispred tebe? Jedan loš momak, drugi će biti dobar!

"Ali on je bio moj jedini!" - Po čemu jedini? Milijarde je momaka i djevojaka na ovom svijetu. Uvredljivo je prema njima misliti da neće biti nikog boljeg. Uostalom, ako je došlo do prekida veze, nije li ti palo na pamet da možda i nije bio toliko vrijedan?

Neki su me zvali "psihopatom" zbog načina na koji se, grubo rečeno, ohladim. Rekli su da ne umijem da volim, jer voljenje podrazumijeva patnju za izgubljenim. O, koliko griješe! Ako bih išta mijenjao kod sebe, to je intenzitet vezivanja za ljude. Kad volim, volim ludo, snažno, gotovo halapljivo! I bilo bi mi krivo kad bi sve bilo gotovo, želio bih još, kao ovisnik od droge. Međutim, kriza bi uvijek prolazila nakon dva-tri teška dana. Šta poslije? Ništa, bilo pa prošlo, veza ostaje kao lijepo iskustvo, a život se nastavlja.

Po čemu sam, onda, drugačiji od tipičnih "romantičara" (ili barem arogantno mislim da sam drugačiji)?

Slušajući žalopojke, stičem utisak da su ljudi izgubili, ili barem tokom romantike izgube - samopoštovanje. Mnogi sve ulože u voljenu osobu, oslijepe od ljubavi, zaboravljajući na sebe, na svoje potrebe, na svoju vrijednost. Ja s lakoćom zaboravljam ljude: pogotovo ako sam svjestan da nisu nikad bili ni dostojni moje pažnje, i da nisam ništa loše učinio prema njima. Zašto? Djevojko, dopadala si mi se, i, istina, simpatija je mogla da se razvije u nešto više - velika šteta - ali, oprosti mi, više volim sebe. Nastavi dalje, jer ja ću sigurno nastaviti.

Nikad nisam razumio zašto ljudi toliko pate kad ih romantični partner odbaci.