Zbirka misli 3

120

Ranije sam imao nerazumljivi strah od nespavanja. Ako bi se čulo zvono koje označava ponoć, a ja se još prevrćem u krevetu, daleko od sna, odjednom bi mi dah ubrzao, koža se naježila, a srce zabubnjilo glasnije od povremenih automobila što prolaziše kraj kuće, kao da sam činio time neki zločin, i kao da je moje zlodjelo, dok zidni sat u susjednoj sobi napeto otkucava, postepeno postajalo ozbiljnije i dostojnije veće kazne. Ali danas mi nesanica ne smeta toliko. Naprotiv, s njom sam se sprijateljio, shvativši da ona nije uvijek loša. Prija mi da je posjetim s vremena na vrijeme.

I evo, sada, zuji prokleti komarac, ne da mi opet da spavam. Treća-četvrta noć zaredom? Ne znam ni sam više. Poluotvorenih kapaka i mutnog pogleda, bezuspješno pokušah da pronađem uljeza, koji se sigurno zavukao negdje gdje ni sam Bog ne može da dokuči. Prihvatih da nema vajde od ove potrage, niti da će mi dati mira kad ponovo ugasim svjetlo, te izađoh iz sobe i ostavih vrata otvorena. Već pomalo razbuđen, sa nekim zujanjem u ušima, otišao sam na svoje omiljeno noćno mjestašce: terasu.

I kad tamo zaduva onaj svježi vjetrić, o, postadoh sova koja sanja s velikim otvorenim očima! Dođe mi da hučem, da zapjevam pjesmu noći zajedno sa cvrčcima i ježevima koji tumaraju u žbunju. Mjesec je nadvisio jednu zgradu u daljini, udaljenu pet-šest dvorišta od mene, i zasijao je između dva oblaka, kao da mi odatle maše. Bilo je i pijanih prolaznika koji su se vraćali kućama, u ova kasna doba, oko tri ujutro. Naslonih se na ogradu i posmatrah ispod sebe tu panoramu niskih kuća, neravnog puta i, kraj njega, drvored skoro zasađenih, mirišljavih lipa. A iznad, tinjaše zvijezde, neke stidljivo, neke sigurnije. Bilo je i šarenih tačkica, vjerovatno aviona, koji svake sekunde mijenjaše boju, sporo se pomjerajući ka drugoj strani neba.

O, da mi je da bluz zasvira! Klavir i električna gitara: muzika noći. Po prvi put se osjetih kao jedno s univerzumom, kao da sam oživljeno parče kosmosa, kako bi to stari istočnjaki mudraci opisali. I sada, halapljivo gutajući svaki trenutak, svaki zvuk, svaki miris cvijeća oko sebe, svaki pogled, dodir hladne ograde, svrab od ujeda odvratnih komaraca - grlim prirodu, jer smo ona i ja konačno sami; grlim to jedinstvo; osjećam se malim, a opet velikim; slavim noć, bez ikakve brige za sutrašnji dan, bez ikakvih okova misli, kao da je noć sve što postoji i što će ikad postojati!

O, pozdravljam te, svijetu, pozdravljam te, živote!

Hu, hu!