Zbirka misli 3

85

Ima li ičeg težeg od života bez orijentacije?

Ići lavirintom bez kompasa, mape i svjetiljke znači prepustiti se leglima opasnosti. Ta legla su svugdje, na svakom koraku, u svakom zabačenom ćošku odakle predatori proviruju svojim žućkastim očima, tražeći neku mlitavu, lutajuću dušu koja je nošena vjetrom sudbine: najlakši mogući plijen. Život u lavirintu je takav da će njegove zidine i zamke progutati one nesigurne, pa čak i da je ta nesigurnost tek trenutak oklijevanja ili saplitanja pri jednom koraku. Divljina ne štedi ni svoje stanovnike, ni samu sebe. Može ona da se prikazuje na neke blaže, uljepšane načine - pogotovo u formi ljudskih civilizacija - ali neće nikad, ma kako god i koliko god pokušavala, iščupati sopstvenu srž iz sebe, kao što ni čovjek neće iščupati srce; a ta srž je u vječnoj borbi, u težnji za opstankom, u žeđi za moći, i u svim ostalim nepromjenljivim crtama lavirinta čiju surovost i bezobzirnost ne priznajemo, već uzimamo za "zlo", te tu definiciju zla prihvatamo kao neprikosnovenu istinu, udaljavajući se od suštine stvari.

Što je najgore, u tom krvavom mučenju se ne nazire svrha. Kako se čovjek snalazi bez uzvišene svrhe, bez duge na kraju oluje? Loše, dosta loše, zbog evolutivno stečene inteligencije koja kao da ga pištoljem tjera da pridaje ličnim iskustvima neko značenje. Druge životinje su oslobođene tog prokletstva; one se rađaju, žive i umiru pod vođstvom instikata. Ali, ljudsko postojanje je mnogo zahtjevnije: traže se ciljevi, ideali, moralna načela, životne vrijednosti, smislena avantura, heroizam. Ako nešto od navedenog nedostaje, postojanje biva zarobljeništvo. Poput plovidbe broda bez zvijezdi kao orijentira: brod će prije ili kasnije potonuti pod udarcima talasa svojih unutrašnjih potreba.

Šta se čini da bi se ovo izbjeglo? Uvode se sistemi vrijednosti, zakoni, religije, različiti diskursi filozofije, i slično. Međutim, to su privremena rješenja za koja se već pokazalo da su nedovoljno snažna da bi izdržale test vremena. Ta činjenica navodi na zaključak: apsolutnog morala / sistema / ideala / filozofije / cilja nema, niti će ikad biti. U divljini, jedino su univerzalni promjenljivost i nepredvidljivost, a to čovjeku najviše smeta. Teško podnosi varljivost. Zato se tješi da će se negdje i nekad javiti "prava istina", koju će svi srećno i bez prigovora pratiti, i potom dobiti zasluženu nagradu. To je pogrešan pristup problemu postojanja, jer on vodi samo novim razočaranjima, novim neprijatnim promjenama, novim naletima vjetra. I opet se čovjek nalazi bez oslonca u haosu.

U lavirintu, "sjever, jug, istok i zapad" nisu isti za svakoga. Bježanje od relativnosti je bježanje od realnosti. Ne vjerujete? Uzmite kompase bilo koja dva ljudska bića i uporedite ih - svaki pokazuje ka drugom smijeru! Stoga, umjesto traženja objektivnog, nebeskog kompasa, valja ga naći u samom sebi. Jedino tako će ličnost dobiti volju i borbenost neophodnu za lavirint. Predatori će se skriti u mraku, jer kako njuše strah, tako njuše i samopouzdanje. Preveliki je napor loviti ispunjenu dušu. A čovjek će se konačno osjetiti važnim, vrijednim - kao heroj u epskoj avanturi!