Black Fire

Chapter Twenty-Eight ~The Story~

„Gospođice, je li sve u redu?", upitao je gospodin koji se zabio u djevojku s maramom. Uputio je pogled prema poluosviještenom mladiću.

„Da, da. Moj prijatelj je malo popio.", mucala je, ali brzo se snašla. Vrisnula je jer je u sekundi mislila da se zabila u Liama. Na neki način joj se pričinilo. No, kada je ustala, shvatila je da se zabunila. Tek kada ga je bolje pogledala shvatila je da po ničemu ne sliči Liamu, nije joj bilo jasno kako je mogla krivo pomisliti. Gospodin je bio mnogo stariji, gotovo bijele kose, plavih očiju. Podsjetile su je na nečije, ali nije znala čije.

„Ah, pazite se.", rekao je. Thalia je kimnula glavom i uputila se prema sjeni drveća. Louis i Zayn su je strpljivo čekali.

„Zašto si vrištala?", brzo i s vidljivom brigom na licu upitao je Zayn. Pregledavao je Nialla. Njegova prva pomisao bivala je da se Niall ozlijedio ili da ga je netko ozlijedio.

„Zabila sam se u nekog, u prvom trenutku mi je djelovao kao Liam.", priznala je istinu jer nije znala što drugo da smisli. Od svega nije željela lagati Zayna.

„Oh.", oblikovao je usta u slovo o.

„Sigurna si da nije bio on?", dodao je Louis s nadom u glasu.

„Ovaj je bio stariji i plavih očiju, ne znam kako sam uopće pomislila da je to Liam.", tiho je završila. Louis je slegnuo ramenima. Pomogao je Zaynu da Nialla smjeste u auto.

***

            Smjestili su se u dnevni boravak, Zayn je položio fascikle na stol. Nitko nije imao hrabrosti otvoriti i otkriti što je Bretteville.

„Thalia, drže li se svi fascikli u sefovima?", upitao je Zayn. Tek sada mu je palo na pamet da pita, nekako ga je zanimalo zbog čega bi se tako nešto u najčuvanijem dijelu zgrade držalo još i u sefovima.

„Ne, koliko ja znam. Samo oni koje država smatra prijetnjom.", rekla je ozbiljno. Toliko je o tome znala. Zayn se zamislio, a onda je spustio ruke na papire. Duboko je udahnuo i privukao ih sebi. Otvorio je prvi fascikl i krenuo čitati. Pažljivo je prelazio preko svake riječi. Drugi su uzbuđeno čekali da im Zayn objasni što je Bretteville, ali iz njega nije izlazilo ni glasa. Zayn je čitao sve brže i brže, sve manje vjerujući u ono što čita. Odjednom bacio je prvi fascikl i uzeo drugi. Čim je pogledom preletio nekoliko rečenica, stao je kopati među svim papirima. Tražio je,  a onda izvukao nešto što je izgledalo kao crtež.

„O ne.", tiho je rekao. Thalia, Niall i Louis djelovali su zbunjeno, nisu znali o čemu je riječ, a Zayn je cijelo vrijeme šutio.

„Reci nam u čemu je stvar?", proklinjao je Louis.

„Izađite van!!", naredio je. „Ostavite me da sam proučim sve ovo, a onda ću vam sve ispričati.", mogli su mu se suprotstaviti, ali nitko nije htio zavadu. Odlučili su ga poslušati, iako su znali da će ih izjedati to što će morati čekati još nekoliko sati da saznaju što je Bretteville. Čim su izašli kroz vrata, položio je čudan crtež preko stola. Uzeo je idući fascikl i nastavio čitati. Svako malo se nagnuo prema crtežu kako bi se uvjerio da je sve tako kako piše. Utonuo je dublje u fotelju i zamislio se.

„Nemoguće, ali opet..", izgovarao je svoje misli na glas. Nastavio je prekopavati po spisima i proučavati crtež. Tamne smeđe oči letjele su jedne strane na drugu, s jednog papira na drugi. Na njegovom licu sve više se očitavala briga. Još je neko vrijeme sjedio razmišljajući, prazno gledajući u trag svjetlosti na izlizanom parketu.

„Vrijeme je.", prošaputao je tiho, a onda ustao i otvorio vrata.

„Niall, Thalia, Louis, dođite.", pozvao ih je. Pokraj njega se začulo šuškanje, svo troje su prosjedili nekoliko sati pored vrata. Bez riječi su ušli u prostoriju i zagledali se, sada, u naslagane papire. Tiho su zauzeli svoja mjesta i strpljivo čekali. Ako su mogli čekati nekoliko sati, moći će pričekati i koji minut. Zayn je sjeo nasuprot njih i pripremio se na govor. Ni sam nije znao odakle da krene.