Black Fire

Chapter Nine ~Truth~

                Tople zrake sunca milovale su njezino bijelo lice, otvorila je umorne oči i našla se pored jezera. Cijela livada djelovala je kao da je okupana zlatom zbog odsjaja koje je bacalo jezero. Aislinnine misli bile su uzburkane kao maleni valovi koje je stvarala topla južina. Njena plava kosa bila je rasipana po vlažnim vlatima trave. Nekoliko puta je okrenula glavu lijevo-desno pokušavajući shvatiti gdje se nalazi. Zatvorila je svoje plave oči puštajući da je noćašnji događaji obuzmu. U njenim mislima stvorio se miris svježe procvalih jorgovana, mlade trave i propupale šume. U tami njenih očiju pojavio se crni vuk kojeg je sanjala pretprošlu noć. Ponovno je otvorila oči i podigla ruke, ponovno su bile izranjavane. Držala ih je u ravnini očiju kako bi bolje proučila rane, možda se i sjetila gdje ih je zadobila. Zagledala se u jednu duboku ranu, poprimala je blagu ružičastu nijansu, a crveni tragovi su nestajali, nekoliko puta je trepnula, kada je otvorila oči, rane nije bilo. Spustila je ruke i duboko udahnula. Činilo joj se da je počela luditi, prvo se budi u krevetu potpuno gola, prljava, puna zemlje i grančica, sanja san u kojem je progoni crni vuk, a sada se budi usred šume, izranjavana, a rane zacijeljuju na očigled.

„Što mi se događa? Zar zbog Liama silazim s pameti?“, šaptala je u blagi vjetar. Podigla se na noge, krenula je puteljkom prema svojoj kući. Imala je osjećaj da je netko promatra, zastala je i okrenula se. Na rubu šume stajao je crni dečko, poznatih crta lica, gledala je prema njemu i dok je trepnula, nestao je.

„Ludim, stvarno ludim.“, promrljala je u bradu i potrčala. Podigla je pogled i nalazila se ispred kuće. ''Kako je moguće da sam stigla za minut'', pomislila je. Ušla je u kuću i uputila se u dnevni boravak. Njen otac je sjedio na starom mjestu s križaljkama u ruci, gladeći svoj srebrn brk. Niska, punašnija žena prosijede kose zabrinuto je stajala pored prozora. Okrenula se prema svojoj ljubimici, Aislinn je pokušala pročitati što njen izraz lica govori, ali nije bilo uspjeha.

„Aislinn, moramo razgovarati!“, rekla je žena, dok je njen otac, Sam, podigao glavu s novina. Aislinn je kimnula i sjela na izblijedjelu sofu. Nakon one noći, ovo je bio prvi put da se našla s njima u istoj prostoriji. Aislinn je gledala ravno u zid, dok joj je majka prilazila, sjela je pored nje i ruke položila u njeno krilo.

„Aislinn, znamo da se nešto događa s tobom? Ništa nam više ne govoriš!“, za nekog tko je tako blago izgledao, imala je veoma strog glas. Aislinn se naglo okrenula i zagledala u zelene oči.

„Vidjela sam koliko si brzo dotrčala, prošlu i pretprošlu noć nisi provela u svojoj sobi.“, zastala je i čekala Aislinninu reakciju. „Znam sve.“

„Mama, mislim da ludim.“, izletjele su riječi poput uragana. Suze su se spustile niz Aislinnino nevino lice. Majka se pomaknula i dopustila svojoj kćeri da spusti glavu u njeno krilo. Svojim izboranim rukama nježno, s puno ljubavi prolazila je niz njenu plavu kosu.

„Theresa, vrijeme je.“, rekao je Sam i namršteno ustao.

„Aislinn, ne znam kako da ti kažemo istinu. Teško nam je.“ govorio je njen otac, dok je nervozno šetao gore-dolje malenom prostorijom. Aislinn je podigla glavu iz majčinog krila.

„Tata. Ne shvaćam.“, rekla je, a majčine ruke vratile su je nazad u krilo.

„Prije dvadeset godina ostavljena si pred vratima, ostavljenq su i dva pisma.“, Sam je zastao, niz lice spustila se jedna suza. „Jedno je bilo za nas, a drugo za tebe.“, gledao je u svoju jedinicu. Pošao je prema smeđoj vitrini koja je stajala kraj prozora. Otvorio je jedna vrata, nekoliko puta je potapšao zadnju stijenu ormara. Pala je, a on je iz rupe izvadio pismo. Prišao je Aslinn i pružio joj ga. Ustala je sa sofe i okrenula se prema svojim skrbnicima.

(A/N ako mozete pustite pjesmu sa strane)

„Mogli ste mi reći istinu, no kako bilo ne ljutim se.“, rekla je dok su se suze spuštale niz njene rumene obraze. Okrenula se i požurila u svoju sobu. Ušla je u svoju sobu i prišla košari u kojoj je drijemao Re. Primila ga je u ruke i položila na krevet, nekoliko je puta nezadovoljno zamijaukao. Sjela je pored njega i mazila ga je, dok je gledala u pismo i razmišljala što je čeka u njemu. Nekoliko puta je nervozno preokrenula pismo kao da na njemu piše što je očekuje.

„Re, što da učinim?“, upitala je svog mačka. Ni glavu nije okrenuo, bio je udubljen u najljepše snove. Otvorila je kovertu i izvukla bijeli papir. Sa strahom ga je rasklopila i krenula čitati.

''Aislinn, ljubavi naša!

Žao nam je što se nikada nećemo upoznati, ali takva nam je sudbina. Još davno je prorečeno da će se roditi najmoćnija beba na svijetu, beba koja će svijetu vukodlaka omogućiti novo doba. Nismo ni mogli pretpostavljati da ćeš ti biti ta beba. Znam da ti je sve nejasno, ali pokušat ćemo ti sve objasniti. Prije mnogo stoljeća dva stara vuka ušla su u dvoje djece. Sudbina te djece je bila da se upoznaju i produže lozu vukodlaka. Tvoj otac je običan čovjek, ali ja imam vukodlački gen. Možda ti sve ovo bizarno zvuči, ali tako je. Imaš sposobnost da postaneš vukodlak u bilo koje doba dana, a vuk za vrijeme punog mjeseca. No, draga, ti si posebno dijete i ne znamo kakve te još sposobnosti očekuju. Proročanstvo nije reklo na koji ćeš način postati spasenje za lozu vukodlaka. Sve što moraš je da prihvatiš vuka u sebi.

Ako čitaš ovo pismo, mi smo vjerojatno ubijeni, a tvoji skrbnici su vjerojatno primijetili da se događa nešto čudno u vezi tebe. Tvoji skrbnici dat će ti broj nekoga tko će te uputiti u sve stvari vezano za vukodlake. Dušo, žao nam je što te ne poznajemo, ali znamo da si predivna. Nadam se da se nećeš ljutiti na svoje skrbnike, ali jedini način da te zaštitimo bilo je da te previše ne izlažemo vanjskom svijetu. Možda si zbog toga propustila velike stvari, ali ne žali za tim. Ako uspiješ spasiti našu lozu, dug život je pred tobom.

Tvoji mama i tata!

Volimo te, dušo!''

Suze su se nekontrolirano spuštale niz njeno lice, prvenstveno zbog toga što su je lagali. Svih ovih godina živjela je u laži, ljudi koje je smatrala svojim roditeljima, postali su stranci za nju, uz to i čudovište je. Pošla je u kupaonicu. Svoje ruke prislonila je na umivaonik i podigla pogled na ogledalo. Njene prekrasne plave oči bile su oblivene crvenilom. Pustila je hladnu vodu i nekoliko puta isplahnula lice. Ponovno se pogledala i crvena boja je polako nestajala. Vrijeme da se suoči sa svojim roditeljima.

(A/N zaustavite pjesmu)

„Broj?“, rekla je s dovratka. Sam i Theresa su podigli poglede prema njoj i blijedo je pogledali. „Broj koji vam je ostavila moja majka?“, upitala ih je ponovno. Njen otac je ustao i izvadio izgužvan papir iz vitrine. Prišao joj je i pružio joj ga. Nezgrapno ga je uzela i vratila se u svoju sobu. Uzela je svoj mobitel i utipkala broj. Gledala je u broj i bojala se nazvati, no njena znatiželja je prevagnula. Pritisnula je tipku za poziv.

„Halo?“, rekao je poznati glas s druge strane. Ostala je bez sve svoje hrabrosti i slušala ravnomjerno disanje s druge strane. Pitala se kako je moguće da je on vukodlak.

_____________________________________________________________

Znam da kasnim s nastavkom, no cijelo poslijepodne sam učila i još k tome glava me boljela. Tek sada sam napisala nastavak. Možda je malo dosadnjikav, ali potreban je za daljnju radnju. Što mislite o svemu ovome?  Što mislite tko joj se javio??

Hvala vam svima na predivnim komentarima na prošlom nastavku, samo nastavite tako. Volim vas sve <33