Black Fire

*Prolog*

Stajao je u crnoj noći i promatrao je. Gledao je u djevojku zlaćane kose, kako se prepire sa svojim roditeljima. Njezini roditelji su konzervativni. Nikada ništa nije mogla učiniti bez njihova znanja, uvijek su joj nametali svoje ideje. Nije imala prijatelje, roditelji joj nisu dozvoljavali da se druži s nekime tko joj ne odgovara. Željeli su da njihova jedinica bude najbolja, napravit će sve kako bi ona mogla dobiti bolji život nego što ima sada. Scena koju je do sada gledao kroz prozor premjestila se u drugi dio sobe. Više je nije mogao vidjeti, usredotočio se na njezin glas, slušao je sve dok se njegov sluh nije izoštrio da je čuje kao da stoji točno kraj njega.

„Majko, ali imam dvadest i dvije godine, nisam više mala djevojčica, shvatite da ne želim više živjeti po vašim pravilima.", vikala je iz svega glasa. U glasu joj je mogao čuti bol, bol koju je podnosila svakog dana svoga bijednoga života.

„Ako ne želiš živjeti po mojim pravilima, odlazi iz moje kuće.", strogo je odgovorio njen otac. Nepoznati stranac je nestao, nije mogao slušati njenu bol.

„Gdje da idem? Samo ne želim živjeti ovako kako vi to radite, želim imati prijatelje, izlaziti i zabavljati se!"

„Nije me briga. Ili ćeš živjeti po mome ili odlaziš!" Njezin otac bio je nemilosrdan, radije bi se odrekao vlastite kćeri, nego da ona bude sretna. Još vidno ljut na svoju mezimicu sjeo je u staru ofucanu fotelju. Sa stolića je uzeo lulu i prinio je ustima iznad kojih se sjajio srebrn brk. Zapalio je i povukao nekoliko puta, a onda nezadovoljno puhnuo oblak dima. Uplakana djevojka samo se okrenula i pošla u svoju sobu.

„Tako sam i mislio.", dobacio je njezin otac, sada djelujući zadovoljno. Kao i svaki puta do sada izgubila je svoju bitku. Bacila se na svoj krevet i opet ronila suze. Nitko je nije razumio, ni njena majka. Uvijek je stala na stranu oca i nikada je nije podržala. Njima je bila samo bitna njena škola, njene ocjene i njeno besprijekorno ponašanje.

* * *

Sjedio je u svome stanu i razmišljao, nikako nije mogao skloniti misli s one djevojke. Prolazio je i slučajno čuo svađu, nikada se nije obazirao na takve stvari, ali kada je čuo bol u njenom glasu, jednostavno je morao čuti što se događa. Njegove misli otputovale su u daleku prošlost kada je imao svoju obitelj. Bili su cijela suprotnost njezinoj obitelji. Nikada nisu pitali za njega, pa ni onda kada je nestao. Žalio je što je te noći pošao tim putem kući. Da nije sada je sve moglo biti drugačije. Zazvonio mu je mobitel. Nije se htio javiti, ali taj netko bio je uporan. Popustio je i javio se. S druge strane je grub glas vikao na njega.

„Stižem.", bio je kratak i prekinuo poziv. Ustao je sa sofe i pošao prema hodniku, s vješalice je dograbio kožnu jaknu i uputio se kroz vrata. Nešto mu nije dalo mira i na putu je svratio do njene kuće. Soba u kojoj su se prije svađali bila je prazna. Samo jedan prozor je osvjetljavalo svijetlo, pogledao je kroz prozor. Njegove tamno smeđe oči susrele su se s biserno plavim očima. Djevojka je izgledala kao da će svakog trena vikati, ali nije. Brzo je potrčao i našao se tamo gdje je trebao biti.

____________________________________________________________

Ovo je tek početak, nadam se da vam se sviđa!!