Umjetnost motivacije

Imati mjeru

Unaprijed se ispričavam na groznom nastavku. 

Otkad sam otvorila Instagram profil, neki od vas na Wattpadu su me pronašli ondje pa sam dobila čak nekoliko pitanja o tome što se sad događa s mojim akademskim procesom, jesam li upisala medicinu, jesam li još uvijek na faksu, hoću li opet na medicinu itd.

Odgovor na to sve je pomalo složen, a reći ću vam i zašto.

Donijela sam neke velike odluke za sebe koje se tiču tijeka mog školovanja i kroz pisanje u ovoj knjizi naučila sam da nije dobro odmah dijeliti sve svoje planove s drugim ljudima jer se odmah stvaraju očekivanja, pitanja i slično. Zato sam i prosjedila na toj odluci, pustila je da malo odleži i da promislim o tome dok se ja zabavljam sa svojim sadašnjim vremenom kojeg imam napretek.

Važno mi je bilo da ne izgubim smjer i motivaciju i da iskoristim svo to vrijeme jer dvije godine nije malo i može se jako puno učiniti.

Ono što sam odlučila jest to da završim fakultet koji sada studiram. Već sam više od pola odradila, čemu ne završiti? Plan je tek nakon toga upisati medicinu i još gotovo 15 godina studirati. Sounds fun.

ALI.

Da mi to svo vrijeme koje sad imam u rukama ne bi procurilo kroz prste uzalud, odlučila sam naveliko uložiti u sebe jer na kraju dana ja sam sve što imam. Zato sam nastavila raditi posao od prošle godine, a dio plaće dajem za tečaj ruskog jezika koji sam upisala. Uz to, nastavila sam ići i na zbor i voila, više nemam nijedan slobodni dan u tjednu. Uz to sam još i tu donekle aktivna i stvarno se trudim puno pisati i čitati radi tog instagram profila koji pak imam iz drugih razloga koji me izuzetno vesele. Rezultat toga svega jest da rijetko idem van i luksuz poput random kave si više ne mogu priuštiti. Meni biti izuzetno zaposlena odgovara jer se volim osjećati korisnom i uključenom, ali kao što kaže naslov ovog nastavka - treba imati mjeru.

Jer što mi se upravo događa? Poželjela sam si natovariti još koju vanfakultetsku aktivnost. Zasad mi na pamet najviše dolazi tečaj violine i solfeggia, jer ako se tko sjeća, jedina stvar za kojom u životu žalim jest ta što nisam nikada išla u glazbenu školu. Notno sam pismena, ali ne snalazim se u tonalitetima i glazbenoj teoriji. S obzirom na to da klavir sviram pristojno, violina je bila sljedeći logični izbor čisto zato jer sam i nju oduvijek htjela naučiti svirati.

Eh, sad, treba pronaći ustanove koje glazbeno obrazuju ljude starije od petnaest godina i ono najvažnije, treba pronaći novac. O vremenu da i ne govorim, to je možda i najveći problem, ali da se razumijemo, ne želim se odreći svojih sadašnjih aktivnosti.

Na moju sreću, sada je dvanaesti mjesec pa ne mogu ništa upisati i mogu zaboraviti na violinu barem do prvog mjeseca sljedeće godine.

Poanta ovog nastavka da sam sama sa sobom danas prelijevajući iz šupljeg u prazno i kemijajući o tome kako ću se upisati na violinu shvatila da sam malo izgubila mjeru i da moram bolje cijeniti svoje vrijeme. Ja sam na kraju svakog dana prilično umorna, a sada je još i božićno vrijeme i dolaze realizacije raznih nastupa i projekata koje treba odraditi, praksa u bolnici i još na sve to kupnja darova i drugih pizdarija.

No, vjerujte mi, nitko nije sretniji od mene kada puno posla obavim i srušim se kao klada u krevet kasno navečer znajući koliko sam stvari obavila taj dan.

Weird flex, but ok. 

Dakle, poanta poante jest da ja nemam mjeru, ali kada na raspolaganju po svom planu imam tek dvije godine vremena, to je jedino što mi preostaje. Dobro je biti motiviran, ali još je i bolje pustiti te želje da malo odsjede jer postoji mogućnost da vam se više neće dati baviti se time kroz neko vrijeme. A jedino što me vuče kroz sve obaveze jest upravo volja i želja. Kome bi se inače dalo ići bilo gdje po ovoj neugodnoj hladnoći.

To vam daje i razlog zašto rijetko pišem ovdje, jednostavno nemam vremena. Zato je ovaj nastavak ispao tako loše, ali nadam se da je netko nešto izvukao iz njega.

Pažljivo planirajte i pažljivo uvodite svoje obaveze u raspored, može vam se obiti o glavu :(: