Umjetnost motivacije

74. dan - kada netko ne želi da uspijete

Imam osjećaj da ne govorim puno o svojoj srednjoj školi i postoji razlog za to.

Prije svega, trudim se sakriti svoj identitet (svega nekoliko ljudi ovdje mi zna ime i kako izgledam), a s druge strane ne želim blatiti ustanovu koja mi je u toliko načina oblikovala osobnost (lošom taktikom, ali ipak tu zaslugu pripisujem kao dobru).

Zbilja, moja srednja škola je jako utjecala na mene kao osobu. Te četiri godine za mene su bile borba dvije strane u meni - dijelom zbog okruženja u kojem sam se našla (katolici konzervativci koji ne prihvaćaju tuđa mišljenja). Tu sam se borila sama sa sobom da svaki put ne započnem raspravu koju neću moći dobiti ili kažem makar svoje mišljenje - ili da ostanem šutjeti.

Dijelom i zbog loše veze u kojoj sam bila predugo - gdje sam bila poslušni psić dok je moja prava strana zapravo buntovna i slobodoumna.

Dijelom i zbog promjena koje sam imala u sociološkom pogledu. Moje društvo se brzo mijenjalo.

Srednja škola je bila turbulentno razdoblje, blago rečeno, ali preživjela sam i želim vam ispričati jedno iskustvo koje sam imala kroz cijelu srednju školu.

Samo da napomenem - puno ljudi u vašem i mojem školovanju i životu neće htjeti da uspijete. Većinom će to biti ljudi vaših godina jer si predstavljate konkurenciju.

Međutim, ovo vam pričam jer sam tu želju za konstantnim neuspjehom doživjela od vlastite razrednice. Također, ja govorim iz svoje perspektive i donosim zaključke na temelju onoga što je ona rekla i što su drugi rekli i kako su reagirali i nikoga ne optužujem - govorim o svom iskustvu.

Moja razrednica bila je profesorica (i sada jest), mog najdražeg predmeta, biologije.

Kako bih vam mogla opisati karakter te osobe, mogu navesti nekoliko činjenica koju svi (ne samo ja) vežu uz nju.

Lako joj je skrenuti pažnju na nešto drugo, vještine predavanja joj nisu bajne i ima sklonost imati ljubimce kojima biologija ne ide naročito dobro niti se trude, također, činjenica za kasnije - voli ulizice.

Prilično negativan opis, zar ne?

Slažem se, ali ja ne mogu imati poštovanja za tu osobu. Godinama sam se trudila popraviti svoje mišljenje o njoj, ali svaki put bih se razočarala.

Ja sam imala afiniteta prema prirodnim znanostima oduvijek, pogotovo prema biologiji i ona je to znala, pa ipak, primjećivalo se već od prvog razreda da me nekako pokušavala ignorirati dok bih se ja javljala da odgovorim na njena pitanja.

Prvo sam pomislila da želi da netko drugi umjesto mene odgovori na pitanje jer sam zaista bila jako aktivna na satu - bila sam zainteresirana.

I to nije nikako moj glavni problem s njom, ja mogu živjeti bez da joj odgovaram na pitanja. S godinama u srednjoj se pokazalo da me ne proziva iz inata, a ne zato jer želi da razred nešto nauči.

Nije mi do danas današnjeg jasno zašto je to radila. Međutim, za svaku pogrešku u odgovoru me kažnjavala ponižavanjem, a gotovo svaki (gotovo, bila je nekih nagrada s njene strane) nije zamjećivala ili bi ga jednostavno odbacila kao nešto manje vrijedno.

Toliko je daleko to dospjelo da me u drugom razredu optužila za zamjenu testova jer smo učenik-neradnik i ja u klupi (kao i gotovo ostatak razreda)  imali istu grupu testa. On je sve prepisao od mene i dobio 4 kao i ja (inače je jedva prolazio), ali ona je odlučila prozvati mene.

Pozvala me na hodnik tijekom odmora i optužila me da sam zamijenila testove i da cu dobiti ukor ili opomenu. Ja sam se naravno branila, ali to nema smisla s takvom osobom.

Stvar je otišla toliko daleko da je moja majka morala dolaziti u školu i porazgovarati s njom jer sam došla kući u suzama zbog situacije koju nisam izazvala.