Nisam smjela da se zaljubim u tebe

Nisam jedina

Noge su mi se odsjekle.Nisam znala gdje sam,kako se hoda?Sta me ceka u toj sobi?Da li je dobro?Lose?Ne smijem ni da pomislim na to sto ce tamo da se desi...Kada smo usli u sobu,Tayler je bio u blagom sjedecem polozaju.Pored njegovog kreveta stajali su razni aparati ,ali ja sam prepoznala samo jedan.Onaj koji ce mu za koji dan pomagati da dise.Srce mi se slama.Dva covjeka koja volim na razlicite nacine, su sa mnom u istoj sobi.Jedan umire drugi ne zeli ni da me pogleda.
-Hvala vam sto ste tu-rekao je Tayler.-Tay to je najmanje sto mozemo da ucinimo.Na kraju krajeva oboma nam znacis,mnogo-Pogledao me kao da misli da jos volim Taylera kao nekad.
Tayler nas je gledao ,ne progovorajuci ni rijec.Gledao je prvo u Harrya,pa u mene.Bio je iscrpljen,vidjelo mu se u ocima.Boljeo me je svaki njegov pogled.Kao da sam gledala nekog drugog a ne Taylera.Taylera,osobu koju znam cjeli svoj zivot.-Zasto ovo radite?-pitao je.Cutala sam jer nisam znala sta da kazem.Nisam znala ni na sta misli.Harry je cutao,oboje smo ga samo gledali.Gledali smo osobu koja nije ni izbliza licila na naseg Taya.-Ne znamo na sta mislis-rekao je Harry i u moje ime.-Zasto jednom za svagda ne priznate jedno drugom,da se volite?-rekao je.Oboje smo cutali.Jesam li imala sta da kazem Harryu?Jesam i previse toga.Tayleru?Ne znam.Sta sad?Hoce li odgovoriti?Ja ni ne znam sta bih rekla i sve da otvorim usta.Zato cutim. Ali,ipak se nadam da ce odgovoriti.Hocu da znam sta misli,pa i sve da me njegov odgovor zaboli.-Daj Tay,prekini sa tom pricom,danas si zamalo umro-rekao je Harry i ja opet nisam znala sta misli.Ponovo je vjesto izbjegao odgovor..-To ne znaci da necu za koji dan-tiho je odgovorio.On se pomirio sa svojom sudbinom!Njemu je svejedno da li umire sad ili za godinu dana.Ali meni nije svejedno.Ja ne mogu da se pomirim sa tim.-Prekini-rekao mu je Harry, dok su se moje oci punile suzama.-Hej,ja necu da niko place za mnom,hocu da vas pamtim nasmijane.- rekao je dok sam brisala suze.-Darcy,hocu da te vidim nasmijanu,srecnu,onakvu kakvu sam te upoznao. Gledao me je zabrinuto.Klimnula sam glavom.-Mozes li da nas ostavis nasamo?-rekao mi je.Prisla sam mu i zagrlila ga,pa izasla.Svaki put kad izadjem iz ove sobe,pitam se,hoce li ovo biti poslednji put da ga vidim?Vrijeme za posjete istice i ja pokusavam da nabacim neki lazni osmjeh,zbog Taylerovih roditelja ali njih nema na mjestu gdje su obicno,pa ja izlazim iz bolnice.Krecem ka stanu. Pitam se o cemu njih dvojica pricaju?Voljela bih da znam.Voljela bih da je Harry tu.Da pricamo.

U nocima kao sto je ova, razmisljam o svom zivotu. O svim stvarima koje sam uradila pogresno. Malo je onih za koje mislim da su dobre. Ja volim da kazem da je to zato sto sam perfekcionista. Tayler je govorio da je to zato sto se bojim neuspjeha. Oh Boze, on jos uvijek nije umro, a ja vec ne mogu bez njega. Ovo sto osjecam je jako cudan osjecaj. To nije ljubav. Bar ne ona izmedju momka i djevojke, ali ona izmedju bivsih ljubavnika, najboljih prijatelja, sigurno jeste.
Dok ono sto osjecam prema Harryu keste ljubav, ali ja sam, izgleda, to shvatila prekasno. Jedino kada zatvorim oci, sve je uredu. Jedino kada zatvorim oci, Tayler ne umire, a Harry je tu. Pored mene. I voli me. Ali samo kada zatvorim oci.

Ujutru me je, jos prije sedam sati, probudio telefon. Majka. Zvala je da pita za Taylera. Kada sam cula da zvoni, pomislila sam da je kraj. Da je to poslednji poziv koji cu dobiti a da ima veze sa Taylerom. Ali nije. Bar ne jos.
Svakoga dana sam u sve vecem uslusenju da procitam ono pismo koje mi je Tay dao. Ja moram da znam sta je u njemu. Ali onda bih prekrsila obecanje.

"Harry, samo pogledaj sta si mi uradio.." pomislila sam dok sam setala ulicom. Cijelo vrijeme gledam u parove i razmisljam o tome kako moram da pricam sa njim. Pitam se kako bi bilo osjetiti njegove usne na mojim? Sigurno se ne bih osjecala ovako prazno kao sto se sada osjecam. Ali to se nece desiti. Ne danas, ne sjuta, nikad. I sama sam tome kriva.
Kupila sam namirnice koje sam obecala Seleni i krenula prema njenoj i Zaynovoj kuci. To je jos jedan problem koji imam u zivotu. Nemam gdje da ga zivim... Uzasno se osjecam sto ovoliko dugo zivim sa njima, i iako oni kazu da im to ne smeta, sigurna sam da dio njih zeli da odem. Zato moram da trazim stan.

Vrijeme je posjete. Ja poprilicno kasnim, sigurna sam da Tay misli da necu doci. Ali nije bilo jednog dana od kako je u toj projletoj bolnici da ja nisam dosla. Ako nista,on je moj najbolji drug, i voljela sam ga veoma velik period mog zivota. Duzna sam mu ove dolaske. Dugujem mu i mnogo vise, ali neko ili nesto je odlucilo da nikada necu moci da mu vratim za sve dobro sto mi je ucinio.
Kada sam stigla u bolnicu, sve je bilo tiho. Umjesto obicnog trcanja,vristanja i plakanja, sada je tu bila prisutna neka mucna tisina koja me je nervirala. Koja me je cinila ludom,zbog kojeg sam zeljela da sjednem na pod, i placem. Isplacem sve sto mogu. Ali nisam. Nastavila sam da hodam i povremeno bih uzvratila osmijeh nekim bolnicarkama koje cec znaju ko sam. Naravno da su to bili lazni osmijesi. Ko bi sada mogao da se smije?
Prisla sam prozoru Taylerove sobe. Nisam mogla da odolim a da ga ne gledam. Unutea je bio Niall, i pricao mu je nesto,ocigledno toliko smijesno da Tayler nije mogao da dodje sebi. Smijao se tako glasno, i mozda mi se to samo cini zbog ove tisine,ali njegov smijeh je tako lijepo zvucao. Njegov smijeh mi je takodje napunio oci suzama. On je jedina osoba koju znam a da treba da zivi. Jedina osoba koja to zeli i zasluzuje. Takodje i jedina osoba koju znam a koja nema sanse da zivi. Jedina osoba koja ce unrijeti danas,sjuta,za pet dana, ili,ako bude imao srece, najvise za mjesec dana.
Prije nego sto sam usla u nego u sobu, obecala sam sebi jednu stvar. Ovako zelim da ga pamtim. Obraza crvenih od smijeha, rascupane plave kose i ociju punih suza, srecnuh suza. Zelim da ga pamtim tako veselog i nasmijanog, zapjubljenog u zivot i sve sto on donosi.

-Caoo momcii.- rekla sam uz blagi osmijeh. -Heej Darcy!- pozdravili su me obojica jako veselo. -Izvinjavam se ako prekidam nesto bitno?- -Ma ne, Niall i ja smo bas procali o njihovom bovom albumu. O snimanjima i sve to. Ne bi mi vjerovala kada bih ti pricao koliko smijesnih trenutaka je mi je Niall ipravo rekao. - Bila sam veoma srecna sto on moze da se "izgubi" u malim stvarima. Sto moze, da bar za ovo vrijeme posjeta, zaboravi na to ko je i kakva mu je sudbina. Srecna sam sto ponovo vidim sjaj u njegovim ocima, sjaj koji me uvjerava da cu biti uredu. Srecna sam sto je ovaj Tayler ispred mene, Tayler kakvog svi znamo i volimo. Tayler koji vjeruke da mozda i ima nade za njga. -Drago mi je da to cujem. - rekla sam trazeci nesto po mojoj torbi. "Ah tu su,hvala Bogu."
- Tay, znam da je hrana ovdje i vise nego uzasna,pa sam ti donijela nesto..- izvadila sam kesu mandarina iz torbe i vidjela da mu se oci bulvalnos ire od srece. To mu je omiljeno voce. - Mislio sam da ih vise nikad necu vidjeti!- zgrabio je kesu uz veliki osmijeh i poceo da guli mandarine. Izgledao je kao malo dijete. Ali to mi nje smetalo. Bio je bas onakav kakvog zelim da ga vdim.

Kuci sam dosla oko deset. Imala sam dosta stvari da obavim po gradu, a i pogledala sam par stanova. Nijedna me nije oborio s nogu, ali su sas im prijatni za zivot.

Bilo je preslo jedan kada mi je zazvonio telefon. Znala sam da nije majka,znala sam da nije tata, znala sam da nisu ni njihovi partneri, znala sam i da nije Harry. Odmah sam prepoznala glas bolnicarke. Ono sto nisam mogla da prepoznam, ali ni razumijem, bile su njene rijeci. - Rekli ste da vas obavjestavamo o Taylerovom stanju, pogorsalo se. Bojim se da cemo morati da ga stavimo na aparate. Vise nije u stanju da dise..-
Negdje sam procitala, da pred smrt, imate divan dan. Dan kada uzivate i mislite da ce sve biti uredu. Dan kada ima nade. Kada se smijete i kada su voljeni oko vas. Jedini problem je, sto nikada necete znati koji je to dan. Izgleda da je ovo bio Taylerov. On nije umro, ali sada ne moze ni da zivi. Ne bez tih aparata koji ce mu pomagati da dise.
To vece nisam spavala. Sjedjela sam prislonjena uz vrata i pokusala da skupim hrabrosto da nazovem Harrya. Ali nisam bila talo hrabra.
Ono sto ja nisam znala, bilo je da je Harry radio isto to. Da nisam jedina koja zeli da se cujemo. Skupljao hrabrosti da me pozove. Nisam bila jedina koja je ocajnicki zeljela taj poziv. KTrebali smo jedno drugom. Morali smo da se cujemo, da znamo da ce sve biti uredu. Morali smo da o jansimo jendo drugom da ovo nie kraj i da je Tay jos sa nama.
Na kraju, Harry je ispao hrabriji. Negdje oko pola tri, telefon mi je zazvonio, i ovaj put, bio je to on.