Nisam smjela da se zaljubim u tebe

Sta sada?

Probudila sam se lezeci na tepihu. Glava me je boljela toliko da sam osjecala kako mi krv struji kroz glavu. Malo je reci da sam se osjecala odvratno. Natjerala sam sebe da ustanem i uz veliku muku sam oisla do kupatila. Stalabsam ispred ogledala i ni malo nisam bila iznenadjena prizorom koji me en u njemu zatekao. Oci su mi bile crvene, a sve ukupno nisam ni podsjecala na ljusko bice. Osjecala sam jak bol. Iznutra i spolja. Ali valjda to tako dodje, kada izgubite osobu koja vam je bila sve.
Ne znam ni kako se osjecam. Osim sto mi uzasno nedostaje, neprestalno razmisljam o tome "sta dalje"... Da li da prosto odustanem od svega i odem iz Londona? Da li da ostanem i borim se za Harrya? Da li da ostanem a da se ne borim za Harrya? Da li uopste vrijedi ostati i boriti se za njega? Ne znam.
Jedini sto sam znala, bilo je da moram da odem u bolnici. Znala sam da ce tamo biti Taylerovi roditelji. Znala sam da ce plakati i moliti da ga vide. Samo jos jednom. Poslednji put.
I tako, uprkos velikom bolu u glavi, i jos vecem u grudima, ja sam krenula prema bolnici. Napolju je hladno. Vidim to po drugim ljudima. Obuceni su u tople kapute, neki imaju salove i kape, neki i rukavice.
Ja ne osjecam tu hladnocu. Moje tjelo je preoptereceno sa ovim sto osjeca da izgleda kao da nema mjesta za vise osjecaja. Pa cak ni za hladnocu.

Otvorila sam vrata bolnice, i lijevo od vrata, primjetila sam mladji bracni par. Zena je bila u bolovima i po velikom stomaku nije bilo tesko zakljuciti da je vrijeme da se porodi.
Desno od vrata, malo niz hodnik, nalazila se cekaonica. Tamo sam primjetila Taylerove roditelje. I njegova majka bila je u bolovima. Njoj je vrijeme da se oprosti od svog djeteta.
To je ono sto mi zovemo zivot. Nepredvidiv. Ruzan i lijep, dobar i los, dosadan i izazovan. Sve u isto vrijeme.
Polako sam se priblizavala Taylerovim roditeljima. Izgledali su prazno. Sa Taylerom je otisao i veliki dio njih. Lako je to primjetiti, po nacinu na koji njegov otac sjedi veoma daleko od njegove majke, i gleda u jednu tacku. Lako je to primjetiti, po nacinu na koji njegova majka pokusava da ne zaplace, po nacinu na koji joj se trese vilica, po nacinu na koji jako steze prste oko Taylerove slike. Lako je to primjetiti.
Tek kada sam im se skroz priblizila, niegova majka me je vidjela. -Oh,Darcy!- prodrala se kroz plac i ustala da me zagrli. Jecala je i grlila me jako. Mogla sam da osjetim kako utiskuje pratw po sredini mojih ledja. Kao da je pokusavala da zove u pomoc. Kao da je trazila nesto da je spasi od davljenja. Davljenja u svom sopstvenom zivotu. Jedino sto sam ja mogla je da je zagrlim. -Zao mi je..- ponavljala sam kroz sopstvene suze. -Tako mi je zao.- nastavljala sam. Ne znam zasto nisam mogla da kazem nista drugo. Ali prosto nisam. -Nisi ti kriva, draga. Niko od nas nije. - tresla se. Ne mogu ni da zamislim kako joj je. Izgubiti sina jedinca. Izgubiti nesto sto najvise volis. -Draga, ja ne znam sta da radim. - pokusavala je da se pribere. -Taylerov tata... on od sinoc nije progovorio samnom. Jedino sto radi je dise. Darcy ja ne mogu da ih izgubim oboje. Ne mogu. Ne mogu. - plakala mi je u zagrljaju. -Ne brinite. Ja.. Razgovaracu sa njim. - pokusavala sam da je smirim. Ali ni sama nisam znala sta da joj kazem. Da znam kako joj je? Ne znam. Da ce poci? Nece. Takve boli ne prolaze. Takve boli traju dok si ziv. Smao vremenom naucimo da zivimo sa njima. -Draga, ja znam da je i tebi tesko, ali Tayler nam je rekoa da bi mu mnogi znacilo ako bi i ti bila jedn aod ljudi koji bi rekli nesto o njemu na sahrani. Razumjecu ako ne zelis. Ili ako ne mozes..- -Hoccu, ne brinite o tome. Natavno da hocu.-

Prisla sam Taylerovom ocu veoma pazljivo. -Ja znam da vi sada ne zelite da pricate. Ni sa kim. Ali, osjecam potrebu da vam kazem...da, vasa zena, ona..Ona vas treba. Vi ste njen oslonac ali i ona je vas. Ona..ona bez vas ovo nece prezivjeti. Morate to da znate. - cekala sam da mi odgovori. Ali nije. Zato sam ustala i krenula prema svom stanu. Sta sada? Zelim da procitam pismo.

Spremila sam sebi caj i sjela na kauc. Ruke su mi se tresle dok sam otvarala pismo. Plasim se. Ko zna sta sve mogu procitati.