XXVII poglavlje

91 2 0
                                        

Vezivala sam pojas u avionu, spremajući se da odletim u novu epohu života, isto kao i prvi put kada sam išla u Nemačku. Samo što sam tada bežala od onoga što je sada sedelo pored mene. Od njega. Od ljubavi. Od problema. Jer ljubav nikada nije laka, to sam naučila. Ako je laka, onda nije prava.

Miloš me je uhvatio za ruku, kao da je znao o čemu razmišljam. Nasmejala sam se.

- Ovo ti je poslednja šansa da se predomisliš - rekla sam - jer kada avion poleti, osuđen si na mene do kraja života.

- Hvala bogu na tome - rekao je i poljubio me.

- Volim te - rekla sam.
- I ja tebe.

Avion je poleteo, a ja sam postala svesna da se ništa ne dešava slučajno i bez razloga. Ako ti je neko suđen, bićete zajedno, kad-tad. Čak i ako ti se u nekom momentu života čini da je nemoguće. Jer ništa nije nemoguće kada nekog voliš. Sve ostalo je nebitno. Samo ti, on i ljubav. Miloš me je zagrlio, a ja sam naslonila glavu na njegovo rame. Osećala sam se tako spokojno i sigurno. Zatvorila sam oči. I tada, prvi put, posle svih ovih godina, nisam osećala bol. Nije bilo rupe u mojim grudima, ništa nije pulsiralo. Bila sam mirna. Bila sam...srećna. Polako sam utonula u san, prvi put se radujući tome što ću se probuditi.

PovratakWaar verhalen tot leven komen. Ontdek het nu