''Bio sam u pravu Magdalena! Šta da je pokušao nešto?!''
''Ništa. Ti bi mu polomio svaku kost i vratio me...''- rekla sam mirno kao sve do sada. On je urlao na mene, a ja se čak nisam ni uplašila.
Okrenuo se ka meni i nežno podigao moju vilicu. Fiksirao je moj pogled i nežno palcem zagladio moje usne.
''Zašto si mi toliko slična, malena?''- nežno me poljubio i smekšao za tren. Spuštao je ruke niz moje telo sve do bokova.
Podigao me na sto kako bih bila u istoj visini sa njim, ali je opet bio viši.
''Želim da se naredna dva dana ne razdvajamo...'' rekao je tiho i poljubio mi vrat.
''U redu...'' rekla sam i odvojila se od njega. Coknuo je jezikom i odmakao se od mene u potpunosti.
''Dobro, onda imam sastanak pa ćeš uživati malo sama pošto vidim da ti samoća toliko fali...''- i što je sad ovakav!? Da li neko može da mi objasni?! Otme me, preti mojoj porodici, zabrani mi da radim i sad hoće od mene šta? Šta treba da uradim da shvati da među nama nikada ničega neće biti!?
''Lepo od tebe što misliš i na moje potrebe....''- drsko izgovorim i skočim sa stola dok skidam svoju odeću i bacam se na krevet.
~Andrej pov~
Okrenem se na njenu konstataciju i namrgođeno nastavim da gledam kako skida sve sa sebe. Zagrizem usnu sočno i okrenem se na drugu stranu da je ne bih zgrabio istog trena.
''Gospodine, morali bismo da krenemo, ako mislite na vreme da stignete na sastanak...''- klimnem glavom i okrenem se ka njoj koja u donjem vešu otkrivena leži potrbuške, a ovaj blene. Blago ga udarim po obrazu te me pogleda.
''Gde gledaš? Baš želiš da odeš sa ovog sveta ranije...''- rekao sam kratko i pogledom mu pokazao da ode što pre da ga ne ubijem.
''Kakav je sad problem tu?''- upitala je i podigla glavu sa jastuka. Prišao sam joj i bacio se na nju, ali da je ne bih zgnjeckao rukama sam se pridržavao.
''Spavaj maco. Vratiću se kasno nemoj da me čekaš, jedi bez mene...''- rekao sam i poljubio je u rame. Udahnuo sam njen miris i poželeo da zadržim dah sve dok se ne vratim kako bi njen miris uvek bio uz mene.
....
Protrljao sam čelo i spustio glavu u svoje šake.
''Nisam siguran da je to pametno...''- rekao sam i zavalio se u stolicu.
''To je plan koji smo spremali mesecima i ti kažeš da nije dovoljno dobar!?''- pogledam u Osmana i odmahnem glavom.
''Ne želim da mi ljudi stradaju zbog gluposti! Plan je loš i želim novi za sledeći sastanak je l' to jasno!? Sad me izvinite, gospodo... verenica me čeka...''- rekao sam uz blag osmeh i izmakao fotelju od stola.
Nastaviće se...
