𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Prvo poglavlje

Nakon što se Sara dovela u red, sišla je niz stepenice i izašla iz kuće, gdje su je ostali čekali. Na sebi je imala tajni duks i šorc, a kosa joj je bila blago talasasta. Davala je kontrast mjesecu, dok se ista topila sa tamom neba. Svaki korak koji je napravila nakon poziva u kuću Bramsovih činio se pogrešnim. Preispitivala je svoju odluku. Htjela je da zaobiđe bilo kakve nevolje noćas, a pogotovo da neko završi mrtav.

„Saro, sada i ti pretjeruješ" - govorila je sebi, spremajući se. Nije voljela da ostaje sama. Gdje god da ide, željela je da ima nekog s kim može da priča. Ali naravno, nikad ne može da nas zadesi takav splet situacija. Uvijek je neko negdje, zarobljen u vlastitim obavezama. A kada je okružuje jedino praznina, razmišlja o svemu. Svaka moguća crnina zauzme joj misli. Širi se poput zaraze. Nemoguće je otarasiti se toga. Sada kada je ponovo udahnula svjež vazduh i čula udaranje talasa o obalu, bila je svjesna gdje se nalazi. I zašto. Džejk i Hejden su nešto pričali među sobom, dok je Noa zamišljeno zurio u jednu tačku. Čim je crnokosa zalupila vratima i izvadila ključ, svi se trgnuše. Kao da su bili u snu; drugoj dimenziji. Očigledno je svako pomalo odsutan. Niko nije bio sto posto ubijeđen u postupke koji su se odnosili na sadašnjost, ali i na one buduće. Sve je bilo pod velikim znakom pitanja kojeg je bilo nemoguće riješiti se.

„Baš si lijepa." - reče Hejden, držeći Džejka za ruku. Bili su baš lijepi zajedno. Njihov odnos je za ovih par sati već odisao iskrenošću. Džejk je potom zagrlio i usput se nasmijao, a onda priđe Sari i otisne joj poljubac u obraz. Džejk i ona se znaju od prvog razreda osnovne škole. Upoznali su se preko Noe, jer su zajedno išli na boks. Kad god bi bilo neko takmičenje, Bler i Kristijan bi je vodili da ga gleda kako napreduje. Boks je izrazito volio. To mu se vidjelo u želji za daljim treninzima. A i samom izrazu lica kada bi osvojio neku medalju. Sreća je mogla da ga drži nedjeljama. Sport mu je podario i dodatno vaspitanje. A samim tim i manire i snagu. S druge strane, Džejk je bio slabiji od Noe. Ostali su ga maltretirali. Uvijek je bio meta starijim momcima u klubu. Sara ga je poznavala kao osobu koja ide s njom u odjeljenje, a kada ga je Noa odbranio od par dječaka, sjedjela je sa njim dok mu nije došla majka - jer ih je otac napustio još kada je bio beba - i tako su se bolje upoznali. Imao je odličan smisao za humor čak i kada je imao najgore dane. Stalno optimističan i veseo. Takvog će ga pamtiti do sudnjeg dana. Kao nekog ko se pojavio u njen život kao iskra svjetlosti koja i dalje neprestano sija. Beskrajno ga je voljela.

„Kako se osjećaš?" - upitao ju je sada, dok je mirnog stava stajao ispred nje. Noa i dalje ništa nije progovarao.

„Slabije nego inače, ali dobro. Držim se na nogama." - rekla je ohrabrujuće, a zatim se okrenuše ka konstantnoj pravini. Bilo je vrijeme da polako krenu. Žmarci su je prolazili tijelom, da je jedva obuzdavala dlanove da se ne znoje. Vjetar je duvao polako, toliko da joj se kosa zanjiše i pomjeri par nestašnih pramenova. Cijelim putem vladala je napeta tišina, da je jedva primijetila da je zaostala u poređenju sa ostalima. Noa je bio na par koraka od nje, te mu se nečujno prikrala. Nije se ni trgnuo. Samo je nastavio da hoda.

„Hoćeš li mi objasniti šta se događa? Zašto samo ćutiš?" - postavljeno pitanje, ali uzalud. Nije dobila odgovor. Iznervirana, uze njegovu ruku, ali je on mahinalno otrgne.

„Pusti me." - reče hladno, a ona se zaprepasti. Ovo nije ličilo na Nou Greja. Ovakav njegov pristup još nije gledala.

„Ako ćeš da glumiš derište, slobodno. Ne očekuj od mene da trčim za tobom ako ćeš da prkosiš." - razjareno reče, tako da je privukla pažnju ostalo dvoje. Dovoljno je bilo što razmijeniše poglede.

„Sari, stani." - oglasio se on, kada je ona umalo trčala kako bi bila u koraku sa Hejden i Džejkom. Koliko god se opirala i željela da mu pobjegne, ne može. Nikada nije ni mogla. Sada ništa neće biti drugačije.