𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Peto poglavlje

Šutirajući kamenčić kroz ulicu, sa obje strane mogle su se zapaziti kuće. Već je davno zaobišla park i radnju, dok je knjigu stavila ispod majice. Glad je već uhvatila, kao i žeđ. Jedva je čekala da vidi Džejka i Hejden. Nadala se da su svi dobro i da su sinoć sigurno stigli kod nje kući. Takođe je jedva čekala da ugleda Nou. Bez obzira na sve, sa njim je bila najviše povezana. Sa njim, takoreći, i živi. Uvijek je branio od svega i svačega. Predstavljao je njenog zaštitnika. S druge strane, Sara je njemu pomagala oko škole. Kada se prisjeti da su zajedno gotovo od rođenja, bude joj toplo oko srca. Sklopili su još na početku srednje škole dogovor da će ići zajedno na maturu. Iako su svake godine imali školski bal, matura je za njih bila glavna. Imala je u sebi ključnu misao:

Opraštanje.

Džejk, Noa i ona su još otkad su bili osnovci željeli da idu na isti fakultet. Nisu ni pomišljali na odvajanje. To je za njih bilo nemoguće. Niko ne bi mogao da funkcioniše kako treba. Stoga su za ovaj raspust trebali da porazmisle i popričaju o tome, ali su preče stvari iskočile.

Žrtve su se pojavile. Igra je postala opasna po živote. Mnoge živote.

„Zar opet ti? Rekla sam ti da ne znam o kakvoj igri pričaš, pobogu!" - iz misli je trgnu starija gospođa, vireći iza vrata jedne od kuća. Crnokosa je zamišljeno pogleda. Vidjela je priliku prvi put u životu. Nije imala pojma o čemu govori.

„Izvinite, ali ja sam ovdje kročila tek sada." - rekla je zbunjeno, a ova je mrzovoljno pogleda.

„Možda jesam stara, ali me sjećanje ne vara. A ni vid. Ne poigravaj se sa mnom, mlada damo." - ovo je postalo jezivo. Čim je starica sa treskom zatvorila vrata svog doma, ona nastavi da ide, mada bez ikakvog šutiranja. Sunce se sakrilo iza par oblaka i stvaralo joj je dodatni pritisak. Međutim, idući pravinom, kuće su postajale sve rjeđe. Gotovo joj je zastao dah kada je vidjela jednu koja se izdvajala od drugih. Bila je ista kakvu je oduvijek pamtila. Bijela, sa tamnim krovom i širokim prozorima na kojima su stajale saksije za cvijećem. Kod vrata je i dalje stajala lutkica koju je dobila od majke za treći rođendan.

Moja kuća.

Nije mogla da vjeruje vlastitim očima. Približivši se do pločice na kojoj je pisalo - Makintjater - ona odškrinu vrata koja je sa lakoćom pustiše unutra.

„Džo, pravi prve korake! Dođi da vidiš." - Erik je govorio, dok se Sara smješkala pridržavajući se ručicama za zid. Kako je vrijeme letjelo, pokoja rečenica ili misao iz perioda kada je bila mala bi joj navrla i samo iskočila u glavi. Nije znala zašto, nije znala kako, ali joj je bilo drago. U njenim mislima njeni roditelji i dalje žive.

Dnevni boravak je bio netaknut. I dalje se vidjelo da je neko ležao na njemu. Suđe je bilo naslagano na stolu u trpezariji, igračke su bile po podu. Televizor je bio ugašen, a na njemu je, od silne prašine, prstima bilo ispisano:

Dobro došla kući.

Gotovo se prepala. Stegla je mišiće i provjerila knjigu, te otišla uza stepenice, koje su svakim penjanjem otkrivale njeno prisustvo ovdje. A što je najčudnije, ne sjeća se ove adrese. Ove ulice. Odmah je svaku sumnju izbrisala iz glave. Postaje paranoična. Niko sa četiri godine ne bi mogao kristalno jasno da zna svaki detalj. Nju je najviše plašilo jer se nije radilo o detaljima. Radilo se o veoma krupnim stvarima.

Došavši na sprat, naišla je na jedna bijela vrata, kao i na jedna oblijepljena crtežima i iškrabana bojama. Sa osmijehom sjete ih je otvorila, vidjevši svoj krevetac. Soba je i ostala jednolična. Sa blagim drhtajem ih je za zatvorila. Sljedeća na redu bila je soba njenih roditelja. Tuga se jasno ocrtala na Sarinom licu, jer je odmah na početku vidjela njihovu porodičnu sliku na stolu. Uzela je da pogleda, ali je razrogačila oči. U pozadini slike se vidjela nepoznata osoba kako ih posmatra iza drveta. U ruci je držala veoma sličnu stvar koju je imala i ona ispod majice. Na ruci joj je vidjela srebrni sat. Srce joj je stalo. Poželjela je odmah da izađe odatle. Kako zna i umije. Mada, nije mogla. Bila je isuviše izložena.

Nastavljajući dalje s razgledanjem, otvorila je njihov ormar i mirisala im stvari. I dalje su imale onaj osobeni miris. Vidjevši na dnu torbu, uzela je i u nju krenula da ubaci knjigu i sliku, kao i još pokoju stvar ako joj zatreba, kada ugleda kovertu, uredno složenu.

Za Vranu: pismo upozorenja.

Vranu je zelenooka znala samo po tome jer je on osoba kojoj je uzela knjigu. Samim tim je i spasila. Bar je tako mislila. Duboko se nadala da je to tačno.

„Mislim da je ovdje ušla." - oglasi se poznati glas iz Kingstauna.

Pronašli su je.

Uzevši još par majčinih i očevih stvari, zakopčala je torbu i pogledala ka prozoru.

„Neću moći vječito da bježim kroz prozore. " - žustro je pomislila, pogledavši ka dnu. Nije bilo nikoga. I još su se dva prozora nalazila ispod nje.

Ovo bi trebalo da bude lako.

Spuštajući se nečujno, da je zaboljelo koliko je pazila, kroz staklo je vidjela osobu skroz u crnom kako je krenula uza stepenice. Ova druga je zatvarala vrata kuće i ušla u dnevni boravak, dok je Sara sve to posmatrala s prozora koji je gledao na trpezariju, a odmah iz nje na mali hodnik kroz koji je prvobitno ušla.

Čim su njene noge dotakle tlo, zaletjela se da bježi, ali preko puta nje ugleda starudiju od bicikla. Po stanju je znala da ga niko ne koristi već godinama. Ovo mjesto je izgledalo napušteno. Nešto ih je, kako je čula na radiju, tragično zadesilo.

Ali šta?

Sjela je oprezno na njega i sa sve torbom na leđima vrtjela pedale najbrže što je mogla. Pred njom se ponovo pojavi čistina, s koje je navirala plaža. Vozila je sve sporije pod otežavajućim okolnostima, u sebi razmišljajući kako je fascinantno da Ulica Klinston Holms siječe plažu, a potom je skočila s bicikla i trčala kao nikada do sada. Adrenalin joj je kolao venama, a u daljini je vidjela obrise dvije kuće sa par vegetacije oko njih. Sa lijeve strane počeše da naviru manja, poznata naselja i ljudi. U daljini je vidjela neku obrazovnu ustanovu i djecu koja su se okupila oko nje. Osmijeh joj je navirao na lice. Ovo je njen poznati kutak. Njeno mjesto.

Morala je da ima samo takvu sreću da potrefi put do doma. Razmišljala je kako bi klonula da je išla suprotnim smjerom. Sigurno bi se vratila kući tek uveče, ili čak narednog jutra. Mada, opet je bilo zastrašujuće kako je izašla iz kuće i dospjela tamo, potpuno nesvjesna da išta radi. Da ikakvu radnju pokreće. Čak je i gospođa iz te ulice prepoznala. Ništa nije imalo smisla. A kako bi bar djelić saznali, moralo je da ima. Samo je pitanje kad će se početi bar to malo dešavati i hoće li im donijeti dobre vijesti, ili pak još loših.

U moru pitanja bez ijednog odgovora, ugledala je kuću Grejevih te krenula u onu koja je namijenjena za goste, spremna da kuca. Međutim, vrata bjehu otvorena, a stvari unutra razbacane. Sve prostorije otvorene.

„Noa?" - oglasila se glasno, ali niko nije davao adekvatan odgovor. Čulo se samo zujanje pčela u pozadini i motor kola. Po satu na zidu vidjela je da je pola pet. Stvarno je dugo bila van kuće. Bez ikakvog kontakta.

Zapazivši svoj telefon kako viri iz džepa šorca od prošle noći, uzela ga je s poda i na njemu je vidjela bezbroj propuštenih poziva i poruka od Džejka, Kristijana, Bler i Noe. Čak je Džejkova majka zvala. Bila je u gadnoj nevolji. I bila je spremna da podnese bilo kakav vid prekora, jer su imali potpuno pravo na to.

Na kraju krajeva, ne znaju istinu. Ne smiju da je znaju.

Dobar dan, ljudi! Kako ste? Novo poglavlje je out! Nadam se da vam se dopada! Volim vas <3 :)