𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Prolog

*FLASHBACK, 1964. godina*

Tama. Riječ koja se ne može objasniti kao pojava toliko koliko samo stanje uma. Poput oštrine i ujedno praznine koja vas omađija i ne da vam prostora da dišete. Da nađete izlaz. Sve se pretvara u običan lavirint u kome počnete da gubite sebe, a samim tim i one koje volite. Sve dok se ne suprostavite onome što vas vuče do samog dna. Sve dok ne budete oči u oči sa đavolom. Otkrovenjem zla.

„Lajla, pobogu, zar opet opisuješ tu glupu igru? Nemamo vremena za pisanje dnevnika. Tražimo način da se izvučemo."  - oglasio se u sred muka Rajan, skupljen u ćošku sobe koja je prokišnjavala.

Ovdje su zatočeni već dvije nedjelje. Ne znaju ni kako su dospjeli ovdje, samo znaju da su bili dio igre, a da su potom pošli kućama. U samom početku ih je bilo šestoro, sada ih je preostalo svega dvoje. Od ostalih nema ni traga ni glasa. Pomišljali su na ono najgore.

Na šta drugo bi i mogli da pomisle kada je sve oko njih igra bez granica? Zarobljeni su u rukama đavola. A kako je vrijeme prolazilo, znali su da im nema izlaza. Da su oni sljedeći. Ako ne pobjegnu odavde.

„Rajane, želim da odemo odavde. Ne mogu više. Osjećam da neću preživjeti. Kao da mi je smrt za petama." - bojažljivo je šaptala, a potom osjetila njegove ruke na svojim obrazima.

„Neću dozvoliti da ti se išta desi. Pobjeći ćemo odavde. Obećavam ti." - čim je to izustio, čulo se škripanje vrata. Više nisu sami.

„Zapamti, samo jedno je bitno." - rekao je, a ona ga je dopunila.

„Vezom potvrdi da vrijediš."

SADAŠNJOST

Užarena polja. Vriska i grafiti. Trubljenje kola i djevojke koje flertuju sa vozačima. Momci koji prskaju jedni druge, skidajući majice i samim tim dobijajući pažnju mnogih učenika. Profesori koji nemoćno stoje i posmatraju situaciju. Zvono za zvaničan kraj školske godine. Ljetnji raspust. Sloboda. Sve je to bilo i više nego dovoljan povod za razonodu i veselje, međutim, crnokosoj svijetlih, zelenih očiju je to ličilo na opšti metež. Jedva je čekala da se izvuče iz gužve napaljenih klinaca i potraži svoja dva druga - Nou i Džejka - osobe koje poznaje otkad zna za sebe. Kada je izgubila roditelje u tragičnoj, neobjašnjivoj nesreći, svijet joj se obrnuo naglavačke. Imala je samo četiri godine, ali je bila svjesna svega. Od tada je čuvaju roditelji od Noe Greja. Prisvojili su je kao svoju ćerku, iako se to tako ne može nazvati. Niti će moći. Roditelji su jedni. Nezamjenjivi. A ona je svoje izgubila. Od tog momenta postala je... prazna. Najljepše godine provodi u vječnom tugovanju, izolovana od svih - pa i od samog Noe koji je soba preko puta nje. Činjenica da su napravili još jednu sobu i odrekli se poslovnog prostora koji se tu nalazio, bila je fascinantna i krajnje topla za čuti. Otac od Noe - Kristijan - ima posao psihijatara, stoga mu je ta prostorija dobro služila. Sada sluša svoje pacijente u kućici za goste preko puta. Sara Makintajer je mogla i tu da boravi kada malo odraste, ali su željeli da se osjeća prihvaćeno i da ne izgubi kompas kada je u pitanju riječ porodica. Njegova majka - Bler - važi za jednu od najboljih profesora matematike, i to upravo u školi koju pohađaju. Njeni i njegovi roditelji poznaju se još otkad su bili na koledžu. Sarina majka i otac - Džo i Erik - upoznali su se zahvaljujući Bler. Dugo godina se zabavljala sa Kristijanom, a Erik je bio njegov najbolji drug, dok su Džo i Bler bile najbolje drugarice. Njih četvoro prolazili su kroz štošta prepreka, ali su uvijek na to gledali kao neku vrstu igre. Ponekad je mislila da je smrt njenih roditelja više pogodila njih nego nju samu. Iako je znala da to ne može biti tačno. Ni u najluđim snovima, iako su oni imali više uspomena za pamćenje. Sara se jedva neke i sjeća. To je bilo prije nepunih četrnaest godina.