𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Šesto poglavlje

Iscrpljena, tog popodneva Sara je ušla u tuš kabinu, a odmah pošto se okupala uzela da jede. Mislila je da će se gotovo ugušiti. Potom je zatvorila vrata svoje sobe i izvadila knjigu koju je uzela iz Kingstauna. Pitala se šta je tako posebno u njoj pa je sakrivena čak ispod majice mrtvog čovjeka. Pažljivo je opipavala korice i naslov, ali je primijetila da je autor ostao anoniman. Uzdahnuvši napeto, upustila se u čitanje, mada je svaka riječ samo uprazno lebdjela oko njene glave. Nijedna nije dobijala smisao. Ništa joj nije davalo smjernicu ka bilo kakvom razrješenju. Razočarana, sakrila je knjigu - zajedno sa torbom - u fioku svog plakara, a zatim je, čim joj je glava dotakla jastuk, zaspala bez ijedne muke. Možda joj je, na kraju krajeva, trebao san. Onda će moći pravilno da razmišlja. I da ikako shvati bar dio onoga što ima pred sobom. Bar nekako.

***

Zima. Praznici i naglo zahlađenje. More koje nemilosrdno divlja i dvije osobe kraj obale. Začuđeno im hodajući u susret, kao da joj je dah bio oduzet. Odjednom nije imala sposobnost da uhvati vazduha; cijelo tijelo je počelo da se grči, što je dovelo do toga da klekne i na koljenima posmatra dalji tok. Uspaničeno, razrogačenih očiju je gledala dvije prilike kako postaju poznate. I te kako poznate. To su bili njeni otac i majka. Sa nevjericom ih je analizirala, vidjevši da idu ka njoj, sa još napetijim izrazom lica. Sa još većim strahom.

„Moraš da nađeš izlaz." - vikala je majka, ali bez ikakve potrebe. Bila joj je dovoljno blizu.

„Vezom potvrdi da vrijediš." - otac je dopuni, a ona tad dobi glasa.

„Šta to znači?" - nadvikavajući nagli vjetar i talase postavi mu pitanje, a on je samo ćutao. U sljedećem trenutku na njihovim licima je vidjela krv, a u predjelu grudi tragove pucanja. Uprkos tome su i dalje stajali. Kao da toga ni nema. Onda je naglo zatvorila oči i sekund kasnije osjetila nagli i grubi stisak za mišicu. Bila je vučena do vode. Htjeli su da je potope.

„Propovjednici iz sijenke, bogovi smrti, primite me u vaše carstvo i sa punim pravom osudite me na smrt." - govorili su istovremeno, bacajući je u hladno more. Njen vrisak niko nije mogao čuti. U izmaglici nagle panike i izdaje mogla je samo da vidi njihove okrvavljene osmijehe i jezivo mahanje koje je označavalo kraj. Ona umire. Njen život se završava. Ubili su je oni do kojih joj je stalo. Koje najviše voli.

Ubili su je njeni roditelji.

„Saro, hej..." - drmao je neko, a ona, sva znojava i zadihana, otvori oči tako naglo da je zaboljelo. Pred njom se pojaviše obrisi sobe, a odmah do nje Bler - majka od Noe i njen staratelj. Čudno je bilo što Sara nije imala gotovo nikoga osim roditelje, ali je i to uskraćeno sada. I to joj je oduzeto pohlepnim rukama smrti. O njenoj daljoj rodbini nikada nije imala priliku da sluša. Samo je znala da svi žive daleko, a da je polovina njih bila posvađana sa Džo i Erikom. Da joj Kristijan i Bler to nisu saopštili kada je dovoljno porasla, zauvijek bi ostala u dubokoj misteriji. Na iskrenosti im je bila zahvalna, iako im ona sada pruža sve osim toga.

„Imala si ružan san. Čula sam te kako vrištiš čim sam otključala vrata. Drago mi je što te vidim kući." - s olakšanjem će ona, dok su joj se safirne oči caklile na dnevnoj svjetlosti, a plava kosa talasala. Noa je zasigurno ličio na majku, ali je po stavu bio na oca.

„I meni je drago. Samo sam trebala da se ispraznim, znate. Trebalo mi je malo vremena da provedem sama sa sobom." - lažući će ona, ujedajući se za unutrašnjost obraza. Mrzjela je da laže. Sada će to morati da joj postane rutina.

„Gdje je Noa?" - kratko će, a majka slegnu ramenima prije nego što joj odgovori.

„Bio je poprilično iznerviran kada je ustao. Zatim je otišao po Džejka da te zajedno pronađu, a onda je rekao da ima neke neodložne obaveze. Na kraju je zvao sa svih mogućih telefona i shvatio da si ga ostavila, samo što je zvuk bio izgašen pa to ranije nije shvatio." - nježno će a ujedno i s nekom dozom tenzije - „Kada je došla voda do poda, otišao je čak i kod Tomasa, a od tada ne znam gdje je. Ni ne pokušavam da zovem. Poprilično je ljut i nekako... uplašen. Džejk i on su na iglama. Samo si nestala." - milujući je po kosi joj je pričala, a ona bez ikakve najave priđe Bler i zagrli je. Plavuša joj je uzvratila još čvršći zagrljaj. Time je izrekla sva moguća izvinjenja i to koliko joj je samo žao što ih je nasjekirala do te mjere. Nije mogla nikako da im objasni da nije ona kriva. Da je i ona ta koja je zabrinula samu sebe, jer se apsolutno ničega ne sjeća. Niti ima svjedoka koji bi mogao da ima urezano sjećanje umjesto nje. To je bilo gluvo doba noći, gdje kasnije zatiče sebe kako spava na pijesku. Toliko nenormalno i čudno s njene strane. Mjesečaranje joj se nikada nije događalo. Zašto je sada počelo? I zašto ima osjećaj da je ovo tek djelić onoga što treba da okusi. I da ostatak nimalo ne sluti na dobro. Mada, kada bi ovako nešto i moglo biti pozitivno? Kada bi uopšte ishod bio dobar po sve. Ovako je samo katastrofalan. Po pitanju svega. Po pitanju svačega.

Odvojivši se od Bler, Sara se uspravi u mjestu i stade u sjedeći položaj. Mišići su je boljeli od nagle i pretjerane aktivnosti, ali je morala da nađe dvojicu prijatelja. Morala je da provjeri kako je Hejden. Iako je malo poznavala, Džejk je znao da priča o njoj poprilično dugo. Prirasla joj je srcu i čini se kao ljupka djevojka. Imao je mnogo bolji izbor od Noe. On bi samo srljao. A priznanje koje je izrekao njoj još prije nekoliko sati mamilo joj je neobuzdani osmijeh. Ali je odmah splasnuo. Šta ako je i to samo pusta laž? Šta ako je i to umislila?

„Spremiću se i pokušaću da pronađem Nou. Vratićemo se zajedno kući." - saopšti joj ona, a Bler ustade i sa smješkom otvori vrata sobe.

„Veoma si jaka, Saro. Ono što si proživjela je ostavilo trajni ožiljak." - s tim riječima je zatvorila vrata skroz nečujno i ostavila je samu. Ona nije dangubila, već se dohvatila ormara i izvukla crnu, usku haljinu na bretele. Svilenkasti materijal joj je išao uz tijelo, a onda je nanijela blagi sloj maskare i sjaja za usne. Imala je potrebu da se, za promjenu, osjeća lagodno. Prijatno i da izađe bez ikakvih tenzija koje je vukla sa sobom. Pustivši talasastu kosu da pada na njena leđa, obukla je patike i izašla iz kuće. Kristijana nije vidjela nigdje, ali su njegovo prisustvo odavala siva kola kraj ulaza. Vjerovatno je imao pacijente. Ostavivši to po strani, lagano je hodala i izašla na cestu. Ulica Ešvord je bila karakteristična po velikom broju kuća imućnih porodica. To joj je najviše smetalo. Na sve strane mogla su se vidjeti skupocjena kola i dvorišta sa raznoraznim skulpturama. Idući i time pokušavajući da ne gleda u to, u blizini je čula stihove neke brže pjesme. Ovaj dio je uvijek brujao od žurki. Pogotovo ljeti. Ubrzavajući korak, zastala je kod žućkaste kuće boje suncokreta. Tinejdžeri su bili svuda. Što napolju, tako i u kući. Samo što nije bilo potrebe da provjerava je li iko od poznatih tu. Odmah je ugledala Džejka kako stoji naslonjen na kuću. Čim su im se pogledi sreli, pritrčali su jedno drugom u susret. U njegovom stisku osjetila je svu brigu i opterećenost koju su osjetili u proteklih par sati. Skoro pa i pola dana.

„Čekaj samo Noa da te vidi. Raznio se tamo unutra." - sa negodovanjem će, a ona zabrinuto pogleda ponovo ka masi.

Šta si sad uradio, Noa Grej?

I evo ga poglavlje! Uživajte! Šta je to Noa uradio? Dešava li se i njima nešto strano i čudno?

P.S. Svaki vid aktivnosti i podrške mi znači. Volim vas <3