𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Četvrto poglavlje

Dan. Topli zraci koji su obasipali lice i umivali ga svjetlošću. Lagani udar talasa i cvrkut ptica. Naglo vraćanje filma od sinoć. Ukleta kuća Bramsovih. Smrt. Poljubac. Naglo se trgla i uspravila u mjestu, i dalje ne želeći da ustane. Tlo je bilo isuviše mekano da bi u pitanju bio krevet. Neka viša sila držala je njene oči zatvorene, da je jedva natjerala sebe da išta po tom pitanju uradi. Potom je pred sobom vidjela more. Izraslo drveće u pozadini i pijesak. Kuća u kojoj je boravila sa Noom se nije nalazila na vidiku. Uštinula je sebe par puta u slučaju da joj se samo manta i priviđa, ali je svaki naredni pokušaj da prkosi stvarnosti donio isti prizor.

Gdje sam, dođavola, zalutala?

Nikakva naselja nisu bila u blizini. Ova plaža joj je bila sasvim strana. Nije bilo žive duše. Preispitivala je svaku moguću opciju, od te da samo prati tragove stopala koji su je i doveli ovdje i tako nađe put do kuće, ali ni u to nije mogla da se uzda sto posto. Ustavši sa velikim naporom, krenula je pogledom da prati svoje korake, u nadi da će stići kući. Međutim, sve je ličilo na običnu varku. Ovaj put nije vidjela nikada u svom životu. Moguće je da je vjetar koji je duvao te noći prikrio njenu putanju. Možda ovi tragovi nisu ni bili njeni. Najviše je htjela u to da vjeruje, ali nije mogla. Savršeno su se ucrtale njene patike. Njen đon. Nekuda se zaputila, a po tome da je već duži period pješačila prateći korake, znala je da je neka velika stvar pred njom. Samo što nije imala koga da pita. Sve oko nje je bilo prazno. Bezizrazno. U mislima joj se, onako dok je šetkala, pojavio i Noa. Ona strast od sinoć. Sigurno se pita gdje je sada. Tačnije, po jačini sunca, znala je da se svi uveliko pitaju gdje je. Trebali su da posjete kuću danas. Da ispitaju situaciju i vide jesu li sve samo umislili. Tome očigledno neće moći da prisustvuje. Prepušteni su sami sebi. A na njoj je da se moli za njih da će biti dobro. I da ni pod razno neće zalaziti u detalje igre.

„Danas se, kako navode lokalne vijesti, dogodila tragična i neobjašnjiva sudbina cijele Ulice Klinston Holms, a dvoje ljudi je stradalo u još čudnijoj nesreći. Svoju ćerku ostavili su kao siroče." - pričao je muški, stariji glas, a njoj srce poskoči. Nastavila je da ide još brže pravinom, a time je glas postajao razumljiviji i razgovjetniji. Znoj joj se slivao niz čelo, a odjeća koju je nosila je polako počela da se lijepi uz tijelo. Čak se ni ne sjeća da se presvlačila. Ne zna ni kako je zaspala. Samo zna da je mokra ležala na krevetu. Ostatak kao da je izbrisan. Ili zaboravljen. Mada, to je ostavila po strani onog trenutka kada se pred njom ocrtala poduža drvena ograda iza koje su se nalazile kuće, koje i nisu bile u najboljem izdanju. Prozori su bili polomljeni, vrata polu-cijela i krovovi skoro pa odvaljeni. S njene desne strane nalazio se i park, od koga je ostala jedna cijela ljuljaška. Pomjerala se i pravila neprijatan zvuk uprkos tome što nije bilo ni trunke vjetra. Odmah s njene lijeve strane našla je ono što želi. Samo što nije ugledala nikakvu siluetu ili živo biće, već radio koji je po svom izgledu ukazivao na starost. Iza njega nalazila se radnja Kingstaun.

„Idem do Kingstauna, pričuvaj Saru." - čula je glas svoje majke, duboko urezan u sjećanju. Misli da ludi. Da se ne pita sa sobom i glasovima koji joj neprestano naviru.

Da li sam upravo izgubljena u vremenu u kome su moji roditelji poginuli?

Svaki naredni čin je kočio. Strepnja i težina u vazduhu strujali su oko nje i stvarali dodatnu paniku. Čim je poželjela da uđe u radnju, primijetila je da su vrata odvaljena. Ni ovdje se niko nije nalazio. To joj je dalo povoda da nepozvano uđe.

Radnja je iznutra bila okrečena sva u crno, mada se zbog neredovnog održavanja smisao te boje i gubi. Stolica i stočić u uglu bili su izgrebani i udubljeni. Kada je Sara prišla malo bolje da osmotri, vidjela je da su meci bili ti koji su stavarali rupe u stvarima koje su je okruživale. Uhvatila je i držala dah, a sa njim i paniku, pola minuta u sebi. Potom je naglo izdahnula i umalo se zagrcnula kada je čula šum. Radio je zatim prestao s radom. Muški, stari glas se više nije čuo.

Nije sama.

Naglo i uspaničeno je pogledom tražila gdje da se sakrije, kada odmah do ugleda vrata koja su se topila sa zidom. Bez razmišljanja je ušla unutra i stopila se s mrakom. Zatim koraci, onako teški i puni neke misteriozne zlobe, uđoše u Kingstaun i po načinu na koji su razbacivali stvari svuda okolo, pretpostavila je da nešto traže, ali je u daljem razmišljanju prekidao nesnosan miris. Malo je falilo da vrisne kada se okrenula sporim pokretom, prebacivši glavu nazad da vidi. Iza nje je bilo naslagano nekoliko mrtvih tijela. Među njima je prepoznala tri prilike. I to veoma dobro. Jednoj je pokušavala da pomogne noć prije.

To su bili Brus, Vil i Mia. Svi na broju. A sa njima i ostali ljudi raznih godina. To je najviše preplašilo. Nema osobe u koju ne možeš da posumnjaš da je igrala. Koja svakog časa ne može da te uvuče u to. U, jednom riječju: pakao.

„Reci Vrani da, ako nam ne preda knjigu, može da se pozdravi sa svojom ćerkom." - reče grub glas, koji je odzvanjao prostorijom. Pričao je sa osobom do njega. Ova ništa nije progovorila, već se samo čulo odstupanje s mjesta i tresak vrata. Nepoznata prilika je počela da se približava njenom skrovištu, mada i dalje nije prokljuvila ulazak u nju. To je značilo samo jedno. Da treba da bježi. Smjesta.

Prestrašena, zapazila je prozor na zidu, za koji je bila isuviše niska da bi tek tako mogla da se popne. Na um joj je padala samo jedna stvar. Jedini izlaz odavde.

Da stane na leševe.

Kako je stavila majicu preko nosa zbog smrada, krenula je nogom na tijela. Odstupila je, ali je opet pokušala. Morala je da se izbavi. Nagazivši, pridržavala se za okno prozora, te je mogla, kroz tanku tkaninu, da udahne malo vazduha. Prije nego je bila spremna da preskoči, pod drugom nogom joj zasmeta nešto tvrdih korica. Nešto što je mislila da je bitno. Što se, duboko u sebi, nadala je to ono što traže neznanci.

Spustivši se, iz majice nepoznatog mladića izvukla je deblju knjigu sa tamnim povezom, koju su krasila zlatna slova.

Bogovi smrti - pisalo je, a onda se prisjeti:

Propovjednici iz sijenke, bogovi smrti...

Preskočivši preko prozora svom silinom, pokušala je što tiše da se spusti, sa sve knjigom u jednoj ruci. Potom je krenula nečujno po pijesku da trči, dok joj je isti utišao i zamaskirao bat koraka. Zaputila se ka mjestu gdje je jedino mogla da se sakrije i nađe zaklon. Bar na kratko. U pozadini je čula naglu lomljavu i otvaranje vrata. Morala je da požuri. Da nađe spas. Nije imala nikakvo rješenje, sem jedno:

Zaputila se ka Ulici Klinston Holms.

Dobro veče narode! Novo poglavlje je out! Svaki vote i komentar mi znači! Volim vas <3