𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Treće poglavlje

Drhtaji. Neproliveni znoj. Isprekidano disanje i pomućen razum. Svi događaji koji su ih spopali maloprije bili su krajnje neobjašnjivi. Nesvakidašnji i nestvarni. Mada, kada se sve sabere, šta uopšte može i da se naziva nestvarnim kada je savjest čista i razum zdrav? Svako je bio svjestan situacije. Mrtvih koji su ostali da leže, sa velikom misterijom uzroka smrti. Jedino su znali da su igrali igru. I da su htjeli da pozovu pomoć. Kako je zapravo došlo do nagle tačke na život i preokreta događaja, to niko nije znao. Svi su išli ka svojim kućama izbezumljeno. Strecali su na svaki šum i povjetarac koji bi izazvao isti. Držali su se jedni drugih, sve dok nisu naišli na raskrsnicu na koju je svako išao svojim putem. Čak je i Tomas ćutao. To nije ličilo na njega. Njega su i najstrašnije stvari zabavljale. Probao je svašta. Igrao je svašta. Ali očigledno nikad nije vidio kako se djevojka pretvara u mrtvaka. Niko od njih nije. Cijela ta traumatična situacija motala im se po glavi kao ringešpil. Bez prestanka. Bila je na ponovnom puštanju iznova i iznova.

„O ovome nikome ni riječi. Obići ćemo kuću sjutra da vidimo šta je bilo sa tijelima." - rekao je Džejk, držeći Hejden za ruku. Izgledala je prestravljeno. Izgubila je boju.

„A da kažemo policiji?" - oglasi se Tomas, a Sara ga u startu prekide.

„I da im kažeš šta tačno? Da se djevojka pretvorila u leš i da su ljudi počeli u hodu da umiru? Zbog čega? Igre? Nikada ti neće povjerovati. Mogu samo da nas stave kao osumnjičene." - ostali se složiše s njom, dok je on gledao ispod oka. Mrzio je kada je neko drugi u pravu. Slušao je samo sebe. U gotovo svemu. Sada tako nije mogao.

„Kada dođemo sebi trebamo da smislimo šta ćemo i na kakav način. Do tada se moramo potruditi da ne razmišljamo o ovome. Kako znamo i umijemo." - Noina riječ bila je završna. Tomas i zelenooki dječak pođoše ka nizu kuća koja se ocrtavala iz daljine, dok ovo četvoro nastaviše striktnom pravinom.

„Je li problem da Džejk ide sa mnom kući?" - brineta će ni od kuda, a Noa i Sara se pogledaše. Čudno strujanje prošlo ih je tijelom.

„Nije. Mada, zašto samo ne prespavaš kod nas ili njega?" - crnokosa će, a ova odgovori:

„Ne bi voljela da upoznaš mog oca, Saro. Previše je zaštitnički nastrojen i nije za takve stvari, a još kasnim uveliko kući. A ako Džejk pođe sa mnom, popustiće. Svakako želi da ga upozna." - Džejk se na to počeša po potiljku, očigledno izložen neprijatnoj situaciji. Pričao je da ona ima stroge roditelje, ali nije znala da je to tako ozbiljno. Valjda je to zbog toga jer ni sama nema osjećaj za takve stvari.

Nedugo zatim, oni skrenuše lijevo ka pustoj cesti. Noa je odmah rekao Džejku da mu pošalje poruku ako nešto ne bude kako treba. Potom nestaše u sjeni, daleko od njih. Sada je samo trebalo da se mole da i oni stignu kući bezbjedni. A ovim ćutanjem ništa nisu postizali. Samo su pravili gore nego što jeste. Međutim, Sara svakako nije željela da priča bilo šta. On je taj koji se grubo izrazio. I to je boljelo. A ona je morala da pređe preko toga. Ali, kada sve izbalansira, ima pravo. Njeno laganje je ključ krivice koju on osjeća. Oko toga je raspravljala sama sa sobom sve dok nije ugledala kuću koju ne može tek tako nazvati i svojom. Svoje stare adrese se čak ni ne sjeća. Kuća Makintajerovih je pala u davni zaborav. Nije se ni trudila da je pronađe. U tome nije vidjela nikakav značaj. Njeni roditelji će svakako ostati mrtvi. A ta kuća će je samo na to podsjetiti.

"Mama i tata će te uvijek voljeti, mila. Ti si naše malo čudo." - sjećala se riječi svog oca, obuzdavajući sebe da ne zaplače. Bez njih je sve tako prazno i besmisleno. Kao da joj fali pola srca. Pola duše. To je otišlo zajedno sa njima onog dana kada su napustili ovaj svijet.

„Ići ćemo u ovu za goste. Ne mogu da slušam oca gdje me ispituje gdje sam bio." - bezlično će Grej, a ona izvadi ključeve i nijemo mu ih preda. Zatim im se otvoriše vrata i pred njima manji dnevni boravak, sa stolom i ugaonom. Sa desne strane uskog hodnika nalazilo se kupatilo, dok se sa lijeve strane nalazila radna prostorija koja je prvobitno bila jednokrevetna soba, a odmah do nje je bila još jedna. Zelenooka nije imala vremena za gubljenje, već je, onako obučena, odmah posrnula u kupatilo i upalila vodu u tuš kabini. Krvave fleke s tijela i garderobe je pokušavala grubim trljanjem da spere, ali je samo ostalo na mjestu gdje je i bilo. Za promjenu je bila mokra od glave do pete. Vrele suze kvasile su njene obraze, duboko žaleći što se uopšte uplitala u sve ovo. Njena znatiželja je uvijek bila presudna. U gotovo svemu.

„Sari! Izađi odatle. Praviš gore sebi." - plavokosi će zabrinuto, pokušavajući da je izvuče, ali se ona opirala. Samim tim je i on bio polu-mokar. Okrenula je svoj pogled ka njemu, kako stoji - onako viši od nje - iza, sada već pa i direktno pod tuš. Svoje ruke stavio joj je oko struka, dok je ona svoje i dalje držala uz tijelo. Primakao je još više uz hladne pločice, prebacivši ruku na iste. Drugom je milovao, prodorno je gledajući.

„S tobom sam. Nema potrebe da se plašiš." - polako će on. Napravio je podužu pauzu dok nije nastavio. Imala je osjećaj da ga nešto izjeda iznutra. Nešto krupno. I da će ga to osloboditi ako joj kaže. Odmah.

„Htio bih da ti se izvinim zbog onoga što sam ti rekao. Samo krivim sebe jer nisam bio tu kada ti je bilo najteže. I noćas kada te je taj kreten opet dirao. Ne želim ga u tvojoj blizini. Najradije bih sve ružne uspomene izbrisao iz tvog pamćenja da mogu." - skupljao je hrabrosti da izreče nešto više od toga. Ono što je bilo presudno. Što je trebao da kaže još onda, kada su bili na kauču. Kada je došao trenutak sve to da kaže, moralo se priznati da nije lako. Ali više nije mogao da čeka. Dovoljno je trpio i držao to u sebi. Sada je htio to i da ispolji.

„Saro, hoću da znaš da te volim. Više od sebe. Svakim danom sam više svjestan toga. A sve ovo ti govorim jer sam zaljubljen u tebe. Ti si oduvijek bila tu. Svaka moja veza bila je upražnjavanje misli koje su me vodile ka tebi. I pored toga..." - nije ni dovršio, njena panika je odradila svoj dio posla. Stavila mu je ruke oko vrata i svoje lice je primakla njegovom. Onda nije ona smišljala dalja pravila. Osjetila je njegove usne na svojim, kako je sa toliko nakupljenom čežnjom ljube. Ona mu je refleksno otkopčavala košulju, dok je on i dalje držao ruke na jednom mjestu.
Ipak je bio svjestan njenih trauma. Nije htio ništa bez da je poljubi. Da se osjeća sigurno. Međutim, dala mu je povod time što je sama skinula duks i bacila ga kroz otvorena vrata kabine. Potom ih je on zatvorio. Gledao je bez treptaja.

„I ti se meni sviđaš, Noa. Koliko god govorili da ćemo ostati prijatelji do kraja, stalno sam priželjkivala nešto više. Podsvjesno sam željela da okusim neke stvari s tobom, toliko sam željela da ti kažem za Tomasa. Oprosti mi, molim te..." - nije pričala više ništa. Ponovo je privukao u, ovoga puta žešći, poljubac.

Niko nije mogao da ih prekine. Postojali su samo on i ona u datom trenutku. Toliko su bili nestrpljivi. Sve grozne misli su isparile onoga trenutka kada su im se usne spojile.

Podigavši je, iznio je iz kupatila i onako mokru odveo do sobe. Položio je na krevet i nizao poljupce po cijelom licu, pa se onda spuštao niže. Glasno je uzdahnula, a on se između poljubaca nasmijao. Sama je krenula ka njegovom licu, nježno ga ljubeći. Rukom mu je prolazila kroz mokru kosu, a potom ga je obrnula i sjela na njega. Još više joj je bilo drago jer se na ljubljenju zaustavio. Nije htio ništa više dokle ona to ne kaže. Dokle joj u pogledu ne vidi da to istinski želi.

„Upravo ste me učinili najsrećnijom osobom, gospođice Makintajer." - govorio je umiljato kroz poljupce, a ona položi glavu na njegove grudi. Osluškivala mu je ubrzane otkucaje srca.

„A Vi ste meni izbrisali sve loše uspomene koje su se vukle iz prethodne godine, gospodine Grej. Ne želim da se ovo ikada završi." - zadnju rečenicu prozborila je kao za sebe, moleći sebe da joj se ne priviđa ponovo. Da nije sve zapravo surova i gadna stvarnost.

Novo poglavlje, kao što sam i obećala <3! Nadam se da vam se sviđa :)!!!