𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Drugo poglavlje

Svega par učenika srednje škole Meklejn bilo je rasprostranjeno po ćoškova od jedne od soba Bramsovih. Vladao je napeti muk kada je Sara konačno ušla u nju. Čim je pogledala okolo, njene oči naišle su na Tomasove. U samom njegovom pogledu krilo se dovoljno zlobe da kod nje ulije strah i nagon da pobjegne, međutim sada nije bilo tako. Lice mu je bilo cijelo natečeno i isušeno od prolivene krvi. Po njegovim rukama je uvidjela da je htio da se odbrani, ali bezuspješno. Poznavala je Nou dovoljno dobro da zna kakav je ako izgubi samokontrolu. A da ostane bez nje nije bilo nimalo teško.

„Nikada se neću ustručavati kada si ti u pitanju. Neću dozvoliti da ti se išta loše desi. Ne bih to oprostio sebi."  - govorio je Noa stalno. Sada i shvata zašto se čudno ponaša. Njeno ćutanje i laganje ga je dovelo do toga da krivi sebe jer ranije nije uvidio o kome je riječ. Biti seksualno zlostavljan nije mala stvar. Sa sobom odnese ono šta djevojka želi da izgubi sa voljenom osobom. Sa nekim s kim se osjeća sigurno i slobodno. Sa Tomasom je osjećala samo gnjev i gadost. Prisiljenost. To neće moći da oprosti sebi. Kako sada, tako i kasnije. Biće joj urezano u pamćenju. Zauvijek.

„Jesmo spremni za igru?" - oglasi se plavuša, Sari totalno nepoznata. Imala je vitko tijelo i kestenjaste oči. Ustrijemila je pogled ka njenom plavokosom drugu, dok je on gledao u zid do nje.

Nedugo zatim, kako svi rekoše da jesu, poređaše se u jedan manji krug. Čim je Sara krenula da sjedne, iz te nekolicine se probi njen bivši, sa namjerom da sjedne odmah do nje.

„Taj duks ti je prekratak. Privukao mi je pažnju." - izustio je, a onda nastavio tišim tonom - „Imam želju da ga skinem."

Same te riječi bile su njena najveća prekretnica u životu. Prljave i bez imalo emocija. Od njih je mogla samo da dobije nagon za povraćanje. Mada, ovoga puta nije željela samo da ćuti, iako ga je bezbroj puta nervirala time što je odgovarala i prkosila, imala je neprikosnovenu želju da to ponovo uradi. Da ga gleda kako dimi.

„I ja bih tebi ponovo da skinem taj bolesni izraz s lica, Tomase." - nije ni stigla da progovori, upliće se Džejk. Ovaj drugi je krenuo da mu se unosi, ali crnokosa staje između njih.

„Ne treba ti još koji udarac u lice. Odbij." - prkosno će, a on ne reče ni riječi. Samo se udaljio. Noa je potom prišao njima i sjeo s njene lijeve strane, dok su Džejk i Hejden s njene desne. Po Noinom pogledu mogla je da primijeti da mu je krivo što nije prije uvidio da je provocira. S druge strane, Džejku se istinski zahvalila i čvrsto ga je zagrlila. Uvijek je dolazio u pravi momenat i birao prave riječi. Kada ih gleda tako, jedino se moli Bogu da njih troje traju cio život i da im nikakva prepreka ne stane na put.

„Nemoj da razmišljaš o tome. Ja sam kriva jer sam ćutala." - počeće ona, dok je Grej izbjegavao njen pogled.

„Ja sam kriv jer sam ti slijepo vjerovao." - to ju je zaboljelo kao oštrica žileta. Samo je ućutala i prepustila se daljem toku događaja, dok se suzdržavala da ne zaplače. Oči su je pekle od neprolivenih suza, ali je odlučila da ostane jaka. Neprimjetnim pokretom ih je sklonila i pogledala u plavušu od maloprije, koja je već gledala u nju. Očigledno ih je čekala da završe sa pričom.

„Kada sam, konačno, pridobila svu pažnju, krenula bih s objašnjavanjem." - nestrpljivo je napravila malu pauzu, a onda nastavila:

„Igra Propovjednici iz sijenke se, prije svega, igra isključivo svojom voljom. Upravo zbog posljedica koje mogu da budu ishod. Kao prvo, treba mi šest dobrovoljaca na kojima ćete i vidjeti tok igre, potom odlučujete da li ćete nastaviti ili ne. Na vama je."

„Kakve su posljedice?" - upitao je lik do Tomasa, a ona naglo udahnu pa mu tek onda odgovori.

„Halucinacije koje te mogu dovesti do toga da nekome, ili čak sebi, oduzmeš život. Takođe se može desiti nešto spletom okolnosti. Mogu čak da te jure. Progone. Zabilježeni su i slučajevi odlaska na Ostrvo Zaboravljenih. Ali, kako kažu, to su samo priče."