𝐏𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐢𝐳 𝐬𝐢𝐣𝐞𝐧𝐤𝐞

Dvadeset drugo poglavlje

Srce joj se slamalo na komadiće dok je šetkala ispred kuće i gledala u večernje nebo. Roven i Noa su joj se motali po glavi. Sve joj se pomutilo i nije znala kako da reaguje na stvari koje joj se danonoćno dešavaju i samo stvaraju stepenicu više koja je udaljava od cilja i razrješenja ogromne zagonetke koja je pri početku raspusta zadesila. Toliki strah je vladao njenim tijelom da više ne prepoznaje sebe. Ne zna u koju ličnost će se pretvoriti i šta sa sobom novi dan nosi. Mislila je da će šiznuti. Par puta je razmatrala da popije koju tabletu i sebi da malo sna, ali kada je crvenokosa ovdje, očigledno će joj nova uloga biti stražar. Sve joj se činilo isuviše sumnjivo. Niko nije mogao da ih pronađe. Ona se stvorila toliko neočekivano i čak je predstavljala posljednju osobu na koju bi se iko osvrnuo. Koje bi se iko sjetio. Šum za šumom koji je stvarao topli povjetarac, odstupila je par metara od kuće i išla sve do Kingstauna. U bliskoj daljini je čula talase i udaranje istih o meki pijesak, a potom je skrenula ka vođenom crnilu i svukla odjeću sa sebe. Ostala je samo u vešu kada su joj stopala osjetila kapljice slane vode. Uskoro se cijela prepustila osjećaju i zaronila duboko u beskraj. Možda jedini koji je toliko voljela. Plivala je i gledala u zvijezde koje su se ocrtavale na nebu, a potom bi bacila pogled na stvari koje je ostavila na obali. Zatim je, nakon konstantnog ronjenja i te kako bila van bilo čijeg domašaja. Približavala se okolnim stijenama na kojima se davao jasan pogled na mjesec i pokoje svijetlo koje bi vladalo u ovoj pustoši. Popevši se na nju, osjetila je hrapavost i oštrinu pod svojim tijelom, ali se trudila da se opusti. Ni pod razno nije mogla da podnese Nou sa Roven. Činila se tako zlobnom. Lažnom i odvratnom. Međutim, ko je ona da sudi? Ni Noi više nije mogla da povjeruje ni riječi. Predao joj se u roku sekunde kada su bili sami, ali čim se neko pojavi on zaboravi na sva obećanja i puste rečenice koje joj je uputio. Događaj od maloprije je zasigurno prelio čašu. I dalje nije razumjela zašto se žrtvovao za nju ako će tako da se ponaša. Na kraju krajeva, možda je ipak bolje da se gledaju kao drug i drugarica. Ovako će jedno drugo dovesti u propast.

„Treba li vam pomoć, gospođice?" - starac se oglasio, ploveći brodićem kraj nje. Uperio joj je lampu direktno u oči. Nije mogla jasno da vidi.

„Stvari su mi ostale na obali. Samo plivam." - obratila mu se ona, a on skloni svjetlost s njenih očiju. Par puta je trepnula i pred sobom vidjela čovjeka osrednjih godina kako je gleda i rukom pokazuje ka mrlji koja je iz blizine u stvari bila njena odjevna kombinacija.

„Prebaciću te do robe i onda se striktno vrati kući. Nije bezbjedno lutati morem u ovo doba, još u ovom dijelu Virdžinije Biča." - zvučao je razumno i upozoravajuće, te joj je, čim je stala na hladnu površinu broda, dao peškir kojim se ogrnula. Plovili su tiho i bez ikakve progovorene riječi, a zatim se od jeze zakašljala. Znala je sa čime će se suočiti ako se vrati kući. Znala je da će morati opet da se vrati staroj dužnosti, a i ulozi. Od silne nervoze i razmišljanja je grickala jagodicu prsta, dok su se kapljice vode slivale niz njeno čelo, sve do dna.

„Jesi žedna? Mislim da imam nešto piva." - sama pomisao na hladno, osvježavajuće pivo joj se činila primamljivom. Klimnula je glavom time dajući znak, a starac se prodrao.

„Mali, donesi piva. Imamo gosta." - reče i time dobi Sarinu pažnju, misleći da su samo njih dvoje na brodu. Taman su stali blizu plićaka, kada joj dobro poznata ruka u ranama pruži piće. Čim je digla pogled, nije znala da li da bježi, ili pak vrišti iz sveg glasa za pomoć. Mada, ovdje je niko ne bi čuo. Bila bi bespomoćna. Uzela je pivo i otpila gutljaj, glumeći da je sve savršeno. Nije smjela da pravi dramu i paniku. Nije znala koliko je to pametno i kako bi mogla da završi. U glavi su joj bile samo najgore misli i ideje. Pokušavala je da se pribere.

„Ovo je momak koga sam pronašao žednog i ošamućenog na obali, kada sam plovio nazad kući." - govorio je on, gledajući ga. Ovo dvoje su se pak gledali sa prezirom. Sara je počela da trese kao prut.

„Bio je pred nit samrti. Došao sam u pravi čas. Rekao je kako ga je grupa momaka napala. Zbog stresa je zaboravio detalje. Inače bih ih prijavio policiji. Bio je unakažen. Je li tako, Rej?" - upitao ga je on, a Rej se osmijehnu i potvrdi priču. Iznenadilo je što je ćutao. Što nije povikao da je ona ta koja ga je ubola. Najviše je iznenadilo što je živ. Što stoji pred njom. Nije mogla da ustane od čuda.

„Idem po još piva. Nadam se da ne žuriš kući, mila. Nemam često goste." - potrčao je ka frižideru, a ona odmah krenu da bježi po stvari, ali biva srušena na tlo. Rej izvadi džepni nož i pribi joj ga uza vrat. Njoj su krenule da teku suze od silnih muka i opasnosti kojima se izlaže.

„Ko bi rekao da te opet vidim, ptičice." - reče ispod glasa, a ona zamahnu rukom put njega. On je vješto uhvati i time dokaza da je obzirniji nego prošli put. Sada zna na šta je Sara spremna samo da bi izvukla živu glavu, kao i voljene. Ona je spremna da ubije. On je trebao da bude njena prva žrtva. Ali se očigledno prevarila.

„Spasio sam te od policije i zatvora. Mislim da bi trebala da mi uzvratiš uslugu." - podigao je i sjeo, i dalje držeći nož u rukama.

„Radije bih umrla, Rej. Ili čekaj, da li da te ipak zovem Toper Mekol?" - na to se on lecnu. Sagnuo se da joj bude u ravni sa licem.

„Misliš da me poznaješ po par falsifikovanih dokumenata?" - cinično će, na kraju rekavši:

„Toper je dodijeljeno kao poslovno ime. Sljedeći put pametnije preturaj po mojim stvarima." - kratko će on, kada u pravi trenutak naleti vlasnik broda. Teturao se i bacao tri poveće boce u kesu. Nije imala pojma da je toliko vremena prošlo. Ili su oni sporo pričali, ili matori veoma brzo loče.

„Mislim da moram da idem. Hvala na prevozu." - kratko će ona, na brzaka se spustivši i uzevši robu u ruke, ali baš u tom momentu je vidjela Roven kako luta kroz nepregledni puteljak i telefonira sa nekim. Izgledala je prilično rastrgnuto. Nedugo zatim je prekinula i ugledala Nou Greja kako joj prilazi s leđa. Obuhvata je rukama i grli. Ona se upušta u zagrljaj i preklapa njegove ruke svojima. Mislila je da joj se čini. Da je pogled vara. To je bio dovoljan dokaz da ga proglasi lažovom. U njoj je proradila erupcija emocija i umora. Mutilo joj se pred očima.

„Nije lako kad ti slome srce, ptičice?" - rekao je Rej, trljajući rukom bradu. Ona ga je sa prezirom pogledala i zaustila nešto da kaže, ali nije mogla. Kroz glavu su joj prošle sve uspomene sa Grejem. Njegove ljupke i nježne riječi i empatija zbog koje je osjećaj leptirića strujao njenim tijelom. Roven je očigledno bila osoba za koju je takođe gajio osjećanja. Našao se između dvije vatre. I izgleda da je upravo nju izabrao. Pomoć kada se predozirao je bila presudna. Shvatila je da, koliko god bio dobar prijatelj, zapravo je jedan obični ženskaroš. Nije ni stigla da napravi korak, počela je da gubi svijest i u roku sekund je dotakla dno. Kako psihički, tako i fizički. I nije se pomjerala. Sada je više od svega željela da bude mrtva.

Nakon 100 godina sam tu! Uživajte <3