Sve što sam željela zaboraviti

2. Trebaš mi

(Skoro svaki koncert u ovoj priči je fiktivan, nije se desio u to vrijeme na tom mjestu. Osim jednog, no shvatit ćete koji je to - ali zapravo to nije ni bitno. Druga stvar, radim na plejlisti za ovu priču jer je svako poglavlje povezano s jednom pjesmom pa bih voljela negdje te pjesme i stavljati. Kad objavim sljedeći nastavak to će vjerojatno već biti i sređeno. Nadam se da ste imali genijalan dan. Also, voljela bih da mi kažete kako vam se sviđa nastavak.)

Trebaš mi - Parni valjak

Kada dobro razmislim, moja najdraža uspomena s Jelenom bila je ljeto između prvog i drugog razreda. Cijela ekipa skupila se u pizzeriji jedne male bjelovarske ulice. Slavili smo početak praznika, a razgovori s njom još su uvijek bili podnošljivi. Tek se u kasnijim godinama razvila u osobu kakva je danas - za koju sam mislila da će s vremenom ishlapiti iz nje. No sada, kad iza sebe već imamo prvu godinu faksa, a to je ipak vrijeme u kojem se trebaš skockati, shvaćam da se nije nimalo promijenila.

Voljela sam kad me voljela, iako je i ljubav tada bila trnje. Ne znam kako točno opisati svoje osjećaje u vezi nje - valjda ni ne bih trebala znati odgovor na sve - no svaki njen pogled bio je kao nagrada. Jednako je sladoledu. Uvijek dobiješ okus čokolade ili vanilije, ali kad umjesto toga uzmeš twix s ekstra keksom i preljevom od karamele zaboraviš na obične okuse. Zaboraviš na druge ljude kad je ona blizu.

Kad ju sada gledam iza drvenog šanka gdje se skrivam, ne mogu zažmiriti na to da se ipak na neki način strašno promijenila. Izgledala je isto kao i prije, no nešto u njoj bilo je potpuno drugačije. Odjeća je kao i uvijek bila otmjena. Svaki komad na njoj imao je smisla, držao se uz nju prokleto stilski. Namjerno izazvane kovrče smeđe kose i dalje su padale niz ramena. Sve je bilo kao i prije osim jedne male sitnice. Nosila je tamnocrveni ruž i sasvim me zbunila njime. Čak sam dva puta naginjala glavu preko dvoje ljudi koju su se ljubakali kraj mene samo da ga još jednom vidim. Nisam mogla vjerovati.

U drugom razredu, kad smo se spremale na nečiji rođendan, stavila sam crveni ruž. Više je bio boje grimiza, jako mi se svidio. Od tog trena postao je moj zaštitni znak. Nosila sam ga stalno, na svaku kombinaciju i skoro svaki događaj. Bio je sa mnom čak i kada se boja nije poklapala s odjećom koju sam nosila. No jednog je dana sjela do mene i tiho prokomentirala kako te cure koje nose taj crveni ruž fakat misle da su nešto posebno. Tehnički samo izgledaju kao kurve.

Nikada ga više nisam nosila.

Tada još nisam bila sigurna je li mi nešto indirektno željela poručiti ili ne, no Laura je poludjela. Rekla je da nije moguće da to nije učinila namjerno, jer nosila sam crveni ruž skoro dvije godine. Čak i da nije mislila na mene, znala bi da me tim riječima mogla nabosti na koplje. Ni danas još uvijek ne znam. I to je bio glavni razlog zbog kojeg sam se dvoumila s ulaskom u stan. Možda me tog danas s tim komentarom stvarno smetnula s uma. Jer Jelena me voljela. Znam da me voljela. Vjerojatno je samo mislila na sve ostale oko mene.

"Što misliš o velikoj promjeni?" Iza uha mi se stvorio Edo. Njegov dah me poškakljao pa sam ga na tren željela kratko zveknuti da se odmakne.

"U redu je", odgovorim. "Ali ne bi sad o tome." Nabacim kiseli osmijeh.

"Onaj tip koji je s njom..." Digne glavu u njihovu smjeru i pokaže ih prstom.

"Nemoj." Udarim ga po prstima. "Ne želim da pomisli da gledamo u nju."

Iako sam to cijelo vrijeme radila.

Zagrlio je šank pokušavajući sjesti na višu stolicu. "Došla je već par puta s njim kod Noe." U očima mu se pojavi ideja. "Sličan je nekome. Laura me uvjerava da je to samo jer sam ga vidio prije."