Sve što sam željela zaboraviti

18. Balada o Pišonji i Žugi

(Consider da sam cijelu knjigu uređivala prije godinu dana i da sada samo objavljujem. Tako da pola stvari danas ne bi napisala na isti način. Also, hvala što se čitamo <3)

Balada o Pišonji i Žugi - Zabranjeno pušenje

Bilo mi je potrebno tri dana, sedam sati i trideset i četiri minute nakon koncerta da bih se konačno smirila i počela vjerovati kako nas nitko osim Edija nije vidio kako razgovaramo. Nitko me nije napao ili optužio za nekakvu vrstu prevare. Čak me ni Laura nije pitala jesam li srela Sebastijana na izlazu iz dvorane ili jesmo li se mimoišli. Što je u neku ruku bilo čudno, no ostavila sam to iza sebe. Ili barem pokušala.

Nisam se skroz oslanjala na činjenicu da me nevolja ovog puta čudesno zaobišla jer, još uvijek me netko može sačekati iza prvog ugla. A nadam se da to neće biti Jelena. Jer, čak i ako nije javno obznanila svoje osjećaje, osjećam se krivom. I vučem to od onog crnog dana u srednjoj školi. Jelena možda misli da je Sebastijan njezin, a ja mislim da ne spadam u njihov svijet.

I svjesna sam tog problema, ali ne mogu si pomoći.

Prema dogovoru, trebali smo se naći na križanju Bogovićeve i Petrićeve, kraj Prizemljenog sunca. Povukla sam rukave jakne prema dolje i čekala. Nikome nismo rekli za ovo. Dogovor je pao na njegov nagovor kad sam za samo mrvicu spustila zid odbijanja. Čak ni Edo nije znao. A i da je smio znati, ne bih mu rekla. Nakon koncerta cijelih četrdeset i osam sati nisam razgovarala s njim. Sljedeće jutro sam ga samo obavijestila da ne planiram čavrljati ili obavljati ikakvu vrstu komunikacije nakon što je namjerno izlanuo jednu jedinu stvar za koju sam ga molila da je drži za zubima. Cijeli se vikend vukao po stanu s govorima kako mu je žao. Čak se jedno vrijeme pravdao da je sigurno barem nešto postigao, ali nisam mu rekla ni riječ o razgovoru s parkirališta.

"Brinem se za tvoj ljubavni život", sjeo ispred mene za kuhinjski stol.

"Ja ne trebam druge da petljaju nos u moj ljubavni ili bilo kakav život."

Ustala sam ostavljajući ga samog i zalupila vratima sobe. Stvarno moram prestati to raditi jer stan nije moj. Ali nije bilo drugog načina da mu dokažem kako to ne smije više raditi. Nije vlasnik mojih osjećaja. To sam samo ja. Čak me malo i zapeklo što sam mu tako odbrusila, jer bez njega ni ne bi razgovarali o svemu. Na tom parkiralištu u pola noći rekla sam mu stvari o kojima dugo nisam govorila. I nekako, osjećala sam se kao da je to ispravan čin. Sada zna mnogo više manjih detalja o meni, više no što će Edo ikada znati. I više no što je Marin ikada znao.

Ali nema šanse da Ediju priznam da je sve on pokrenuo. Ionako se situacija izvila u dobrome smjeru samo jer je imao sreće. Da nije imao sreće, izudarala bih ga kao vola u kupusu. Ili moljca u ormaru. Nisam zapravo sigurna - ali svejedno je.

Sad će barem naučiti da nema pravo držati sve konce među prstima.

"Bok!" Sebastijan je došetao do mene s rukama u džepovima. Trebalo mi je mnogo samokontrole da ne prasnem u smijeh zbog svakog spretnog promašaja džepa koji je ikad napravio.

"Hej", odvratim s osmjehom. Primjetim kako je to potaklo i njega da se nasmije. Bravo, Tamara. Sad je ispalo da se smiješ zbog njega, a ne njegovog džepa. Moram ovo nekako popraviti. I to odmah pa izlanem: "Vidim danas barem ne pada kiša."

Sad pričaš o vremenu. Saberi se. Ne ostavljaš dobar dojam.

Najgore je bilo to što nisam ni znala kakav dojam želim ostaviti. Jedan dio mene vrištao je kako radim glupost koja će me kasnije koštati svih dobrih odnosa s ljudima oko sebe. A drugi dio želio je prerezati te spone i poznavati samo njega.