Sve što sam željela zaboraviti

20. Uhvati ritam

(Ovo mi je jedan od najdražih nastavaka. Hvala vam ako ga razumijete <3)

Uhvati ritam - Parni valjak

Od Edijeve nesreće, mog urlanja u bolničkoj sobi i skrivanja od dežurne sestre, prošlo je točno tri tjedna. Dobio je gips jer ima slomljenu nogu. Ne ruku  nogu. Nogu. Slomio ju je poslije izlaska iz bolničke sobe na skliskome, netom obrisanome podu. Rekla sam, karma.

Nakon Laurinog priznanja i kratkog razgovora s Marinom ušli smo u sobu. Moj je cimer samo kratko viknuo iznenađenje i smijao se kao lud. Zatim sam ga napala, nekoliko minuta urlala i na kraju se morala oduprijeti porivu da ga ugušim jastukom jer me Sebastijan odvukao iz sobe. Nije želio da na nas nahuškam neku zlovoljnu medicinsku sestru. No na kraju nas je jedna ipak zaskočila i bombardirala s pitanjima zašto se vucaramo kroz bolnički hodnik već petnaest minuta.

Kada smo tog dana ušli u sobu, Jelene više nije bilo. Vjerojatno se išuljala iz njegove sobe kad nam je Marin došao prenijeti tragičnu vijest. Laura je počela ispitivati Edija o njenu posjetu, no nije ništa previše rekao. Bio je samo zapanjen kao i nas dvije.

"Samo je ušla, signalizirala Marinu da se izgubi i u sljedećih nekoliko sekundi sam se već bojao da ću morati zvati ljude iz službe za spašavanje."

Staloženo sam mu odgovorila da se ne mora prema njoj ponašati poput budale. Bila mi je najbolja prijateljica. Čak i da mi je srušila svijet mislim da bih još uvijek dala pola srca za nju ako je potrebno.

Ispalo je da je samo željela pitati kako je, jer ipak i ona je dio grupe. I mi smo, kako je rekla, njena ekipa. Pa se samo došla uvjeriti da je njen prijatelj dobro. Ali kako je saznala što se desilo, to nitko ne zna. Čini se da se, otkad je Laura napravila grupu za koncert, zaista i ponašamo poput grupe. U posljednjih nekoliko tjedana visimo zajedno kao da nas je netko oblijepio sejlotepom. Laura se često buni kako se osjeća izostavljeno jer Edo i ja živimo skupa. Makar, ona je ionako više ovdje nego u svome stanu. Kad god Zare nema, uvuče se u naš stan. Već počinjem misliti kako moram unajmiti stan za troje i zaboraviti na ovaj.

Stolicu sam stavila na ulaz u svoju sobu kako bih usput - uz razvrstavanje šarenih ukrasa za kolače - mogla gledati božićne filmove. S bojama sam bila skoro gotova, morala sam samo skupiti sve dugine boje jer smo željeli ispeći tortu za Lauru. Praznici su bili blizu i nisam mogla dopustiti da taj duh nestane. A i bilo joj je drago kad smo uveli malu promjenu u stalne smeđe kolačiće. Zapravo, da budem iskrena, od sreće je pocrvenjela kao rajčica i skoro zaplakala.

Zara je prva djevojka koju je ikada imala. Prije nje, u srednjoj je školi samo kratko mutila s nekim dečkom, no nije se činila previše zainteresirana. Nikada ju nisam ništa pitala. Jednog je dana samo došla i rekla da joj se sviđa neka djevojka. A ja sam ju zagrlila. I obje smo s time bile u redu. Nikada se čak nije ni svrstala u neke posebne kutije. Nije brinula oko toga sviđaju li joj se dečki ili djevojke. Samo je znala da nekoga voli. I bila je sretna.

A kad ona pronađe nešto zbog čega je sretna, Edo i ja ćemo cijeli stan oblijepiti time.

I kao da se potrefilo, na televiziji su bljeskale scene iz filma A royal Christmas koji mi je oduvijek najdraži. Sada sjedim kao zacementirana na pragu svoje sobe i dnevnog boravka. Edo čak nije mogao proći ni do svog kreveta i kutijice s lijekovima protiv bolova, jer se na putu do tih vrata pronašla moja stolica. Ali ne krivim sebe i svoju stolicu. Kriv je definitivno kauč koji je tako glupo postavljen.

Edo i Laura upravo su se zbog nečeg prepirali u kuhinji (velika je mogućnost da su to pahuljice i mlijeko), no nisam uspjela čuti što je to bilo. Na kraju sam ih vidjela kako dolaze i sjedaju na kauč do mene.