Sve što sam željela zaboraviti

21. Zelene su bile oči te

(Na plejlisti imate i buduću pjesmu, onu od sljedećeg nastavka. Also, sljedećeg tjedna nastavci idu svaki dan jedan, jer se sve u knjizi zbilo u istome danu. A pjesme dolaze dan ranije kao mali spojler. Hvala što ste tu <3)

Zelene su bile oči te - Plavi orkestar

Jelena je ponovno imala nešto zeleno. Šal boje smaragda vukao se njenim kaputom. Ne znam je li to bilo zbog ljubavi prema prirodi ili samo nekog posebnog stila - no svidjelo mi se. Nikada ju nisam vidjela takvu, pristajalo joj je. Izgledala je spokojno. Kao da je uspjela riješiti sve probleme oko kojih se premišljala. Nije se ni trudila pronaći odgovor na njih. Sam je došao. U kakvom god kolebanju je bila, rješenje je došlo. Nisam znala što se događalo, no atmosfera cijele sobe postala je drugačija.

Gledala me preko malog stola u stanu. Sjedila je točno nasuprot meni. Ja sam se smjestila kraj Edija i tako se riješila mogućnosti da išta posumnja. Nije škiljila u mome smijeru, samo je nekad pomaknula lice, tek toliko da proširi obzor.

Moram priznati da sam bila doista zbunjena kad sam ju vidjela u tom izdanju. Bila je prisna. Prema meni, prema Ediju, prema svima. Nije me podbadala kao onoga dana na koncertu. Čak i kad mi se obraćala se smiješila.

Na svu sreću, nije ništa posumnjala. Moji potezi sa Sebastijanom ostali su skriveni zahvaljujući Ediju. U trenutku kad je Sebastijan izašao iz sobe on mu je viknuo nek više prestane pregledavati ploče i nacrta se tu. A Tami ionako previše uči pa Laura može otići po nju ako se usudi. Laura je drage volje uletjela u moju sobu i viknula mi da prestanem prtljati po skriptama jer imamo goste. Oboje su paničarili više nego mi. Kada sam izašla, Jelena je grlila Edija i nekoliko ga puta pitala je li stvarno dobro.

Bila je to druga Jelena. Nikada ju nisam vidjela takvu. Zračila je nečim što u srednjoj školi nije postojalo u njenom kodeksu ponašanja. Bila je nekako... slobodna? Možda još od onog dana u bolnici, kada se ušuljala, ne želeći da znamo kako ima i suosjećajnu stranu. Zamolila je Edija da nikome ne kaže kako je bila ondje, što je on, nekoliko minuta kasnije, bez razmišljanja prekršio. No Jelena to ne mora znati.

Činila se odraslije. Na trenutak sam pomislila da je ispala iz nekog američkog klišej filma o snažnim poslovnim ženama koje na kraju ipak, naspram mogućnosti poslovnog napretka, odaberu ljubav. No ona bi promijenila kraj i ostala uspješna u svom poslu. Zgažena očekivanjima i ukalupljena u vrlo savjesnu mladu osobu koja šeće do svojih ciljeva. Nije se trebala čak ni boriti, ni gristi, ni čupati uspjehe. Sve joj je sjelo na dlan.

I već me sljedećeg trena prenula iz razmišljanja obrativši mi se. "Tamara", promeškoljila se na stolici. "Bi li mogle nakratko razgovarati, nasamo."

Smanjila je ton, prestala vladati razgovorom. Ponovno je govorila samo meni, sakrivajući taj pokušaj od drugih. Nisam znala je li to zbog pravih ranjivih emocija koje su se mogle pojaviti ukoliko bude odbijena ili samo da mi ponovno ima prilike kopati po staroj rani. Da me rastroji i podsjeti na svaki put kada nisam bila dovoljno dobra - njoj, sebi, svijetu - baš kao što je to činila i na koncertu.

"Ti i ja", upitam nesigurnim prstom pokazujući na obje.

Nagnula je lice i odgovorila sažalnim pogledom. "Molim te."

"Da", kimnem zbunjeno. "Možemo do dnevne, tamo nema nikoga."

Iako je prostor bio udaljen samo pet metara od stola za kojim smo se svi nalazili, bilo je dovoljno da naš razgovor pronađe tišinu. Ako se ne izvučem, uvijek mogu gestikulirati Lauri da nam priđe. Ali nisam željela. Nisam ponovno željela biti netko kome treba pomoć. Tko ovisi o ljudima jer je u nemogućnosti sam posložiti osjećaje. Ne želim da me netko spašava.