Sve što sam željela zaboraviti

23. To mi radi

(Okej nakon što su nas skroz pokrali u nogometu evo vam ipak danas nastavak. Sabrala sam se da to objavim hehe. Uživajte u danu ako možete. Volim vas!)

To mi radi - Crvena jabuka

Kada te netko voli, način ne koji te gleda jest drukčiji. Pogled mu se smekša, ostaješ na njegovu licu. Spotičeš se na bore i padaš pod njima, no ostaješ. Zavučeš mu se u pogled i postaneš boja očiju. Postaješ kisik koji diše.

Oprostila sam Jeleni.

Spustio je pogled okrznuvši mi lice kosom. Taj daleki dodir zagrijao mi je kožu. Sve je postalo toliko malo i nevažno, ostao je samo razgovor koji se sada odvija među nama.

"Okej. To je finalna odluka?" upita.

Mislim da sam na tren prestala disati kada se samo složio s tim. Jesam li uprskala? Jesam li trebala početi od Jelene? Radim li ovo na dobar način? Namrštim lice. "To nije odluka."

"Nego?" odmah me pogleda. "Jer, krenula si s Jelenom i..."

Srce mi je mahnito kucalo u grudima.

Moje misli nisu organizirane ladice. Ne znam zapravo ni postoje li ladice. One ne dolaze po brojevima nekog savršenog redoslijeda.

Moja glava je mjesto razbacanih papira, a ja im neprestano tražim kraj i početak. Pužem prostorijom od kamenih zidova pa ih pokušavam složiti na hrpu, povezati u priču i pronaći temu.

"Rekao si da govorim, počela sam govoriti."

Kimne.

"U glavi imam tisuću misli. Voljela bih znati što želim. Ali ne znam. Znam samo da nisam fer prema tebi. Ti čekaš, trudiš se, a ja odgađam odgovore." Slegnem ramenima i šakom se naslonim na krevet. "Stvarno ti želim dati odgovore, ali ne znam ih ni sama."

Kimne gledajući u mene. "Razumijem." Zatim makne kosu s mog ramena kao da želi reći čujem te. Čak i kad šapćeš.

"Reći ću ti ovo slikovito. Ali se nemoj smijati." Potvrdno se nasmiješi i trepne očima u potvrdnome znaku. Nastavim. "Jelena je kao trn kojeg je netko izvadio, ali onaj sitan vršak ti je još uvijek u prstu."

Nikada nisam bila sigurna što točno Sebastijan misli o Jeleni. Nikada nije ništa govorio osim činjenice da je se pazim. No sreli su se prije mene. Ja sam ovdje stigla druga.

"Ovo sad nije ometanje odluke", započne. "Ali ti sad taj trn želiš još pomicati? Da te još više boli?"

"Možda se pretvorio u nešto dobro", slegnem ramenima.

Savio je obrve.

Velik dio mene govorio je da griješim, jer nakon nje sam se otvorila. Nije samo bolest bila ta koje me sputavala. Bile su to i osobe koje su me kočile. Znam da nitko nije kriv kada je u pitanju mentalna bolest. No uvijek postoje riječi koje te dovedu donde. Možda sam kriva što sam odbijala pomoć. Psihologinja kaže da nisam, jer sam bila sama i nisam mogla znati, no ja ipak mislim da jesam. Ali nisam kriva za sve čega su se moje uši naslušale. Nisam kriva za nesigurnosti. U taj sam uragan ušla s Jelenom, ali sama sam morala izaći.

Ne dobivaš priliku birati ljude oko sebe niti njihove postupke, ali imaš priliku birati koliko dugo su kraj tebe.

"Ako se pretvori u nešto dobro i ostaviš ovo iza sebe", prstima pokaže prema meni pa sebi i tako nekoliko puta, "ja se neću ljutiti."

Spustim glavu i nasmijem se.

"Ako nakon svega odaberem da ovo završi, imaš se svako pravo ljutiti."