Sve što sam željela zaboraviti

9. Dodirni me

(Ehee, došla sam. Due to personal reasons (mojoj lijenoj guzici) nastavka nije bilo malo dulje, ali ako si uspijem posložiti prioritete i nagovoriti se da actually nešto radim, dolazit će češće. Jer stvarno, prema mom planu već smo trebali biti na trinaestom, a ja sam tek objavila deveti. Enivejz, zanimaju me vaši komentari ovoga puta 😉 stvarno me zanimaju.)

Dodirni me - Galija

Nagovoriti Lauru da ide sa mnom na koncert bilo je lakše no što sam mislila. Potrebno joj je samo poslati fotografiran plakat događaja da bi ona za tri minute napisala kako se počinje spremati. Čak nije ni bilo čudno kada se za pola sata pojavila pred našim vratima iako stalno kasni jer se sprema sto godina.

Čudan je bio moj cimer. Otkada sam mu rekla da Laura ide sa mnom umjesto njega, gledao me kao automatska puška spremna pritisnuti obarač svake sekunde. Ne vjerujem da je problem u Lauri i meni. Mislim da ga je u takvo ponašanje gurnulo nešto što je pročitao na mobitelu deset sekundi nakon mog priopćenja da ne idem sama.

Možda mu je parti učenja ili što god to bilo bio otkazan. Jadno dijete.

"Ne bi li ti već trebao biti vani?" Oblačim jaknu zureći u njega. Na trenutak mi ga je bilo žao jer sam sjedi na kauču poput nekog usamljenog psića. Uzeo je čips i gledao današnje vijesti. Mora da su mu zaista svi planovi propali kad poput siročeta jede čips i gleda proklete vijesti.

"Ne", odreže.

"Dobro."

Kratko ga pozdravim i izađem u hodnik gdje me čekala prijateljica, no u posljednji se tren predomislim i kažem joj da pričeka. Otvorim ulazna vrata jer me žaljenje bolo u petu. Znam da nešto nije u redu, gotovo da mu to mogu pročitati na licu. Ne mogu ga ostaviti ovako samog. Očito je da se nešto desilo i da je netko ili nešto otkazalo to kamo god je danas trebao otići. A to nije primio kako spada.

"Hoćeš s nama?" Gurnem glavu u stan gledajući ga.

"Ne, nisi me čula prije?" ponovno odreže. "Zabavite se same."

Imam osjećaj da se ne bih trebala miješati u ovo, ali držanje jezika za zubima i nije jedna od mojih vrlina. Pokušam mu prići još jednom i saznati što mu je pa ga pitam je li siguran, no nakon što protisne da se više izgubimo, napusti me i posljednja tanka nit koja je držala moje strpljenje.

"Dobro koji je tvoj problem?" Napola bijesno uđem u stan i dignem ruke u nerazumijevanju.

"Kaj?" Nasilno nategne riječ. "Idi se zabavi, valjda si i navijala da se ovo desi."

Koji mu je vrag?

"Prekini se ponašati kao kučka i reci mi u čemu je problem." Moram mu se približiti jer me uopće ne doživljava pa mu priđem sve do kauča. "Edo!" Nije se ni okrenuo k meni. Zovnem ga još dva put u uvjerenju da će se ponašati zrelo i srušiti tablu koja mu stoji nasred čela s napisom danas ću se ponašati kao šupak, no to se ne događa.

"Tami daj idemo." Čujem Lauru kako viče iz hodnika.

"Laura, daj se nacrtaj tu", zovnem ju. Vidim ju kako nakon nekoliko trenutaka ulazi u stan, no i ona izgleda previše iznervirano da bi išta rekla. Doduše, izgleda kao on. I kao da joj se neda miješati u cijelo sranje. "Koji mu je kurac?" ispljunem pokazujući na Edija koji i dalje sjedi na kauču žderući vrečicu čipsa od luka.

"Dajte se više izgubite", progovori.

"Znaš što." Približim mu se i nastavim. "Radi što hoćeš." Onda se okrenem i odmarširam. Zaključam vrata izvana i to dva put, jer sam znala kako mrzi kad su vrata zaključana dva put. Željela sam da postoji još mnogo takvih vrata pa da ih još mnogo puta mogu dva put zaključati. K vragu, željela sam ga udariti posred lica i slomiti mu taj prćasti nos, ali koga ja zavaravam, ni to me ne bi smirilo.