Sve što sam željela zaboraviti

14. Pljačka stoljeća

(Uspjela sam sve do kraja urediti (ali ovaj put fakat) i sad rokamo redovito da do kraja godine objavim sve. PLUS glavno pitanje: jeste li živi? I ISTO hvala ako ste još ovdje nakon što stalno nestanem.)

Pljačka stoljeća - Film

Kada bi netko svakodnevno slušao moje misli, ozbiljno bi se zabrinuo za Edijevu sigurnost s obzirom na to koliko sam ga puta poželjela udariti nečim u glavu.

Ali kunem se, imala sam opravdane razloge za to.

Vraćala sam se s faksa opijena mišlju kako se jedva čekam vratiti u stan i baciti u vlastiti krevet. Obično, ako do tamo dođem prije četiri popodne, u pekari ispod stana još uvijek ima bureka. Inače ga svi kupe. Ali sad je već četiri i deset jer sam morala skrenuti u prodavaonicu ploča tako da sam izgubila šansu za burek. U porukama me preklinjao da skoknem tamo i kupim jednu koja je tek sad došla iz Osijeka. Jer je meni bliže i već sam ionako vani, a on danas nema predavanja i ne izlazi mu se iz stana.

Mrzim ga.

Ušla sam stavljajući mobitel u džep. Ako ništa drugo, barem se ovdje uvijek osjećam dobro.

Ploče su, duž malog prostora, na police bile poredane jedna kraj druge. Na dnu prostorije bile su knjige iza kojih smo se Edo i ja neki dan skrivali. Mirisalo je po prašini, ali na dobar način, kao da si u vremenskom stroju. Zidovi su bili puni uokvirenih slika i postera američkih zvijezda druge polovice prošlog stoljeća. S desne strane ulaza nalazio se malen pult s blagajnom. Žena koja je stajala iza nje uvijek je ista. Točnije, barem posljednjih nekoliko mjeseci otkad zalazimo ovamo. Ljubičasta kosa do ramena s kratkim šiškama. Crne vansice s vezicama u duginim bojama. Žvaka u ustima i tipkanje na mobitel. Svaki dan. Voljela bih da je meni tako svejedno.

Došla sam do police sa starim pločama koje su nedavno stigle. Prije no što sam počela kopati po hrpi da potražim ono što je Edo želio, pogledala sam što je sve stiglo. Zaslužila sam si dopustiti malo mira nakon svih sranja koja su bila iza mene. Edo i Laura prestali su se podbadati već nakon dva dana. Sebastijana nisam vidjela puna četiri dana - otkad me dovezao do Laure. Planiram ga izbjegavati i na koncertu. Jelenu također. Polako sam počela shvaćati da me prekid s Marinom samo oslobodio, barem više nisam bila tjeskobna zbog veze koja propada.

Iako me kisik ove male prodavaonice opuštao, postojalo je nešto što me svaki put bolo u samu srž uma. Imali su zvona. Jedno s vanjske i unutarnje strane. Svi bi pomislili da se to zvono javlja samo kada netko otvori vrata, jer tako je valjda bilo i planirano. Ali ne, to glupo zvonce s vanjske strane vrata zvonilo je na svaki mali trzaj. Nije bio potreban ni vjetrić da se oglasi. Čak samo da je muha sjela, ono je cvililo. Pa tako i sada. To me natjeralo da zgrabim Edijevu glupu ploču i odem do blagajne pokušavajući se maknuti od tog zvuka. No baš kad sam krenula u tom smjeru unutarnje zvono upozorilo nas je da još netko ulazi.

Kad me ugledao, Sebastijan je usne izvio u najveći smiješak koji sam ikada vidjela. Preokrenula sam očima i odmah požalila, jer kvragu, bestidniku se to svidjelo još više i povećao je osmijeh. Željela sam mu opaliti šamar. A onda sam željela udariti i sebe jer mi se sviđao njegov osmijeh. Osjećala sam se poput srednjoškolke, k vragu.

"Ne možeš me ni gledati, ha?"

Prevrnem očima ponovno.

"Bože, Tamara. Preokrećeš očima ko' na ringišpilu", nastavi. Teatralno zavrti prstom u zraku. "A sve zbog mene."

"Ne laskaj si, odlazim brzo."

Okrenem se tražeći najbliži put prema blagajni. No izlaz nije bio problem, od tamo me dijelilo samo nekoliko koraka. Bila bih vani u sljedeće dvije minute. Ne bih se čak trebala ni potruditi niti se okrenuti i tražiti ga po prostoriji. Ne bih ga čak trebala ni pozdraviti. Zapravo, on se već bio izgubio negdje u stražnjem dijelu prodavaonice tako da mi je prolaz do blagajne bio popločen slobodom, mogla sam odmah odšetati.