Sve što sam željela zaboraviti

10. Ti samo budi dovoljno daleko

(Bok svima. Ne znam ima li vas još i jeste li zaboravili na mene, ali sve sam uredila tak da od sad nastavci idu češće. Promise. Želim vam divan dan. Btw svi kojima je danas prvi dan škole - samo nježno prema sebi, a i prema drugima.)

Generacija 5 - Ti samo budi dovoljno daleko

Donosim zrele odluke.

Otkada sam se izborila s mentalnim čudovištem koje mi je grizlo um donosim zrele, odrasle odluke na koje bi psiholozi trebali biti ponosni.

Ali poljubiti Sebastijana nije bilo ni zrelo, ni odgovorno, a ponajviše odraslo.

Jedina dobra odluka te večeri je bila odlazak, ali ni njega nisam obavila kako treba. Odskočila sam od njega, pokupila sve što imam i potrčala dok je dečko iza samo ostao zbunjeno stajati. Nestala sam iz kluba bez objašnjenja ili izgovora. Barem sam bila toliko prisebna da nabrbljam Lauri kako sam prokleto umorna i želim kući. Na svu sreću, ona je isto to željela reći i meni pa sam se izvukla bez objašnjavanja.

Sunce je probijalo niz rolete moje sobe. Čak i kad sam pokrila lice poplunom nisam mogla izbjeći novi dan koji se dizao nad Zagrebom. Željela sam ga nabiti u nečiju guzicu. Obmotala sam deku oko glave spuštajući se niz krevet da bih na kraju samu sebe zavila u položaj fetusa glumeći kornjaču. Deka je bila oklop, a moje tijelo pokriveno njome stajalo je usred madraca u prizoru zmije Maloga princa. One zmije za koju su svi mislili da je šešir. Frustrira me koliko mi je ovo poznata situacija. Nije li? Svi misle da sam dobra prijateljica koja ne ljubi tuđe dečke. Ali kad otkriju plahtu - bum. Izdajica Tamara.

Koja ljubi tuđe dečke.

Željela sam tako ostati još mnogo minuta i sati, ali me kucanje na vratima izbacivalo iz mira.

"Tami, već je pola dvanaest. Jesi živa?"

Da vam kažem, Edo nikada ne zna tempirati. Željela sam izletjeti van iz sobe i slomiti mu nos - kao čuvaru, vozaču autobusa i zelenokosoj - ali samo sam ga brzinski odbila.

"Gubi se", vičem ispod popluna. "Ne ulazi, ljuta sam na tebe."

"Ispekao sam palačinke za ispriku", čujem buku izvana.

Ruke mi se zapletu u deku i nakon gustih deset pokreta još ju uvijek ne mogu otplesti pa nasilno boksnem u nju - što bi značilo da sam boksnula u vražji zrak - pa samo zajaučem otpuhnuvši pramen s vlastitog lica.

"Nek je sve prokleto", šapnem.

"Tami, daj ne - "

"Nosi se", zaderem se. Možda su me čuli i susjedi. Možda ih opet nema.

Ovog puta palačinke ne mogu pomoći. U svakom bih drugom slučaju popustila i izašla van, ali jučer sam poljubila dečka bivše najbolje prijateljice tako da nema šanse da izađem. Uostalom, jučer se ponio kao zadnji kreten, a ja sam danas dodatno frustrirana. Tko mu je kriv. Bit' ću sebična.

"Tami, žao mi je!" Ne odustaje.

"Eduarde", zagrmim. Pokušam mu slomiti srce punim imenom. "Jebeno odustani."

U nekom me trenutku počelo grebati i grlo zbog bijesa koji su organi za glas morali proživljavati.

"Neću." Nešto udari u vrata. "Evo sjeo sam pred vrata. Tu sam sve dok mi ne oprostiš i ne pojaviš se."

"K vragu, daj me samo pusti na miru", zajaučem šaptom. Iskobeljam se iz kreveta i bacim glavu na jastuk.

"Neću jesti ni palačinke bez tebe."

Sada ću izaći, a kada izađem, kunem se da ću ga zadaviti vlastitim rukama.

Ustanem s kreveta u namjeri da se razgibam i prođem nekoliko metara po sobi. Možda ću tako donijeti neku ispravnu odluku u vezi kretena ispred mojih vrata. Ako ikada više donesem ikakvu ispravnu odluku jer sam jučer dokazala kako ne znam što te dvije riječi znače.