Sve što sam željela zaboraviti

30. Moja je pjesma lagana

(Ovo su fore iz dvije i minus 315. Dobivate moje isprike, al consider da sam to pisala prije godinu, dvije. Hvala što čitate <3)

Moja je pjesma lagana - Parni valjak

U sedam minuta uspjela sam dobiti petnaest pitanja o tome kako sam slomila nogu. Kad sam ušla u stan svo četvero se okupilo oko mene i gledalo me kao sam Lein razbijeni projekt za školu i treba ga ponovno sastaviti. Ali, naravno, nisam im rekla što se zaista dogodilo. Takav je plan. To je ono što ja radim. Bježim. Ne pada mi napamet vlastitoj obitelji reći da sam obična izdajica i loša prijateljica.

Do Božića su ostala još četiri dana, a Laurinog rođendana na koji sam u potpunosti zaboravila jedan jedini. Nisam ni sama shvatila kako se sve zbilo, no sutra radi malu zabavu povodom toga. Ne znam tko će doći s obzirom na to da se sve raspalo. Nisam željela ići. Moja razbijena noga bila je dovoljan izgovor. Ali mama i tata su joj odgovorili da ću doći i prije no što sam se uspjela pobuniti.

"To stvarno nije bilo fer", odvratim.

Jutro je bilo posebno hladno. Iako je kazaljka grijanja bila odvrnuta na najjače, nisam se ni trudila izvući iz pidžame i deke koja me prigrlila. Bila je štit. Topao zagrljaj. Vito mi je pomogao spustiti se niz stepenice i sjesti za stol. Čak je i ugrijao mlijeko i oboma nam sipao pahuljice.

"Nemaš se čega skrivati, to je bila samo potrgana noga. Idi, zabavi se", kaže mama.

Kad bi sve ovo samo bila potrgana noga.

"U pravu je", ubaci se tata.

Oboje su cijelo jutro hodali po kuhinji i pripremali stvari za Božić. Kad su me jučer dovezli još su otišli u shopping centar po nekoliko dodatnih ukrasa i dva nova paketa lampica. Sudbina izaziva i svake nam godine na Badnjak ugasi one stare pa u posljednji tren prije zatvaranja dućana trčimo po nove. Ove je godine mama željela biti osigurana.

Otkad znam za sebe svake godine cijeli taj tjedan uzmu godišnji jer, kako kažu, obitelj je najvažnija. Ali meni stvarno ovog puta nije do otrcanih fraza. I štoviše, voljela bih da sam kod kuce sama i da dva tjedna nikome ne moram polagati račune. Ako tako mislim, onda sam zasigurno mogla ostati i u Zagrebu. Ali tamo više nema mjesta za mene.

"Sad nas bar ne možeš maltretirat", ubaci se Vito. U usta je gurnuo punu žlicu pahuljica pa sam na trenutak pomislila kako će mu pasti i sve zamrljati.

"Daj se ne javljaj." Preokrenem očima. "Ne bi li trebao biti u školi ili nešto? Praznici ti još nisu počeli."

"Tamara", Lea zakrešti kad sjedne do mene, "praznici su počeli onak prije dva dana."

Nisam to uspjela ni popratiti. Bravo, Tamara. Ne znaš ni kad ti braći završava škola i to samo zato jer su ti misli cijelog vremena na onom trojcu problema. Ali zapravo, sve se zbilo tako brzo da ne mogu vjerovati kako je velika svađa bila prekjučer. No sada sam ovdje. Doma sam. Jučer sam to željela. Biti kod kuće daleko od svega što me mučilo. Daleko od Zagreba i osoba općenito. Ponovno pobjeći jer to je najjednostavnije rješenje. Na kraju se samo okrenem i isplazim joj jezik.

Kao da će to nešto popraviti.

Mama sjedne do mene mažući mi maslac na kruh. Nakon toga će na njega staviti pekmez i govoriti kako bi to mogla jesti do kraja života. "Laura je rekla da si imala neke probleme s dečkima."

Zagrcnula sam se mlijekom.

"Molim?" previše panično odvratim. Glas mi postaje vika. "Što ti je rekla?!"

Cijeli stol sada je gledao u mene. Tata je pokrio usta rukom pokušavajući se ne nasmijati. Vito u tome nije uspio. Mama ga kucnula prstima po koljenu i zagunđala, a on je tiho zajaukao ni ne trudeći se sakriti likovanje. Lea je ustala sa stolice unoseći glavu u moje lice kako bi vidjela moj izraz lica. Proučavala me kao da sam bijeli miš, a ona mali Albert - na samom početku njihove priče.