Sve što sam željela zaboraviti

17. Pusti nek traje

(Nije da vam spojlam, al Pusti nek traje je s razlogom u ovim dobrim nastavcima. Uživajte u danu! I hvala što vas ipak još ima <3)

Pusti nek traje - Parni valjak

Nisam bila u šumi, okružena vukovima i streljačkim vodom, ali način na koji sam se osjećala lako bi se tako objasnio.

Sviđaš joj se.

Moj najbolji prijatelj upravo je izlajao sve što nije trebao dečku koji mi se sviđa - i koji mi se ne bi smio sviđati - usprkos činjenici da on ne odustaje od mene, a on bi to stvarno trebao napraviti.

Gledala sam Edija nadajući se da je sve ovo samo najgori dio nekog starog filma. Oni iz pedesetih još nisu ni imali tako žestoke zaplete pa se kraj mogao pretpostaviti. Cilj im je bio zabaviti publiku i ne potjerati ih iz kina. Stvari su se odvijale jednostavno, netko je nekome nešto rekao i na kraju se sve posložilo na očekivan način. Sve dok traka nije zapela.

Srce mi zakuca brže kraj pluća, mislim da ga osjećam čak i u petama. Čak i da jesam tolika sretnica da zapnem u filmu jednostavnog zapleta i još očekivanijeg riješenja, onako mirnog, predvidljivog i sramotno spokojnog, meni bi vjerojatno zapela traka. Jer to je najbolji način opisa ove situacije.

Bila sam ljuta. Na sebe jer sam ovamo trčala kao luđakinja. Zatim ljuta jer je Sebastijan sve to vidio. I na kraju krajeva ljuta na Edija. Jer je to bila moja stvar. I ja sam trebala odlučiti kako će, kada, gdje i na koji način ljudi to saznati.

Bila sam u prokletome filmu. Crnobijelom i njemom i traka mu je zapela na najgorem dijelu. Nema daljnjeg razvoja situacije, nema popravka ili sretnoga kraja. Zauvijek ostajemo u ovom grotlu informacija koje lebde među nama. A moj najbolji prijatelj nas je smjestio tamo. Svi će sve saznati, ja ću ponovno biti cura koja krade dečka, a ljudi će me ponovno napustiti. Samo što ovog puta neće Rea biti ta koja mi čupa kosu, već Jelena.

Što filmsku traku pretvara u jedno goruće, gigantsko, vulkansko sranje.

"Istina je", kimnem, "sviđaš mi se, da."

U ovom bi trenutku svako nijekanje njegovih riječi bilo u najboljem slučaju - jadno. A tako sam se već i osjećala pa to nisam željela pojačavati.

"Vidiš?" čujem Edija iza svojih leđa. "To i nije bilo tako teško."

Sebastijan je još uvijek imao napola zbunjen izraz, no nakon mog priznanja on se smanjio. Oči su mu ponovno lovile svjetlost lampe kraj nas. Cijelim je tijelom bio okrenut k meni, s rukama u džepovima i zadovoljnim smješkom. Izgledao je kao da će svakog trena ispljunuti nešto što ne bi trebao reći, neku glupost koje se tiče samo nas dvoje, no nije govorio ništa. Samo me gledao. Pogledom je proučavao svaki komadić mene, kao da sam notni papir, a on mora naučiti svirati. Postalo mi je vruće isamo sam vratila pogled u pod.

Jeleni se ovo neće svidjeti. Oh za boga miloga, ovo joj se toliko neće svidjeti.

Ali ove sekunde, iza koncerta, pod prastarom lampom, samo ove sekunde, neki dio mene bio je miran. Čak i ponosan.

"Am, Sebastijan." Okrenem se k Ediju kad čujem kako opet počinje. "Sad bi i ti trebao nešto reći. Znaš, ono," pokazuje prstima na svakog od nas, "svatko kaže nešto i počnete razgovarati. Znaš, razgovor." Preokrenem očima. Nije normalan. "Mislim niste djeca pa da vas moram učiti flertati. Odrasli ste ljudi i..."

"Edo, izgubi se", prekinem ga.

"Ne bih vas trebao - "

"Prekini govoriti."

"Učiti kako se ponašati pred - "

"Edo!"

Utihnuo je.