Sve što sam željela zaboraviti

35. Trebaš mi

(Ne mogu vjerovati da sam tu, eto me opet na zadnjem nastavku. *odlomak o tome kako se tresem ma koliko već priča završila* Ovo vam je od mene za Božić. Svi koji slavite, sretan Božić. Svima koji ovo čitate, želim divan dan. Ovo vam je moj poklon. Hvala što ste uvijek bili ovdje. Volim vas. I sad odo plakat jer sam završila još jednu. Love ya <3)
(Ps: u jednom sam momentu bila sasvim sigurna da je pjesma za kraj Marina od Prljavog. Ali sam ipak zaključila da svi zaslužujemo ovu. (; )

Trebaš mi - Parni valjak

Dan je prolazio sporo. Tromo, bolje rečeno. Prošao je, a Božić je došao još tromije. No ipak je velik dio mene u svom tom rasulu emocija bio zahvalan što je tako ispalo. Edo i ja trenutno nismo najbolja kombinacija. Oboje smo štetni jedno za drugo. Rekli smo si stvari koje ne podliježu gumici. Nisu olovo nabijeno u drveni okvir pa da se izbriše kad papiru više nije potrebno. Riječi su bile stvarne. Čak stvarnije i od samih postupaka.

Kuću smo okitili prekjučer, uredno ju zavivši u crvene boje. Bila je to Leina zamisao. Jer svaki Božićni film ima mnogo crvenog u sebi pa je ove godine tu atmosferu željela donijeti i u naš dom. Nekada me čudi koliko je samo bistra. Iz dana u dan donosi zaključke do kojih sama nikada ne bih došla. Otkad sam se vratila cijeli dan provodim s njom, kao što sam si i obećala.

Ne znam čija je ideja bila napraviti palačinke na današnji dan (tradicionalan narod bi se zgrozio). Svi smo se skupili u kuhinji komentirajući tatine pokušaje da preokrene palačinku bez da završi na podu, plafonu ili zgnječena u tavici.

"Daj da ja probam", odvratio je Vito. Strašno sam se čudila što je još ovdje, a ne zatvoren u svojoj sobi igrajući igrice. Istome se i on čudio za mene.

"Ako ju preokreneš, dajem ti stotku", odvrati mu tata, "a ako ne, ti ju daješ meni."

Koji bi to roditelj pokrao vlastitog sina? Iako ga hrani, oblači i daje džeparac i dalje bi mu uzeo tu stotku koju je ovaj teškom snagom štednje zaslužio? Da, bi. To je Dario Turčić. Od samog trenutka u kojem su počeli s okladama znala sam da će tih gubitničkih sto kuna ploviti sobom od jedne do druge osobe sve dok netko slučajno ne preokrene tu jadnu i žalosnu žutu smjesu.

Sve tatine palačinke dosad su završile u tavici. Doduše, ni jedna nije bila sasvim dobrog stanja, svima im je trebala longeta ili gips baš kao i mojoj nozi, ali sve su pale u tavicu. Što za Vitovu palačinku i ne bih mogla reći. Završila je na podu tiho ljubeći kuhinjske pločice. Nisam si mogla pomoći, a da se ne nasmijem. Preokrenuo je očima govoreći kako to nije za njega.

Prvi problem bio je taj što se namjestio poput pauna. Preokretanje palačinki poseban je sport i zahtjeva posebnu poziciju. Moraš se lagano nagnuti nad tavicu. Izmjeriti kut i zamah. Položiti tavicu u startnu poziciju. I njome samo zamahnuti naprijed.

U obitelji Turčić, bila sam jedina koja je to znala raditi.

Nakon još tri neuspjela pokušaja ustala sam spremna na prekidanje plovidbe tih sto kuna. Sada dolaze u moje ruke. "Zamahnut ću jednom, potruditi se da na tanjur stigne barem jedna dostojna palačinka i onda idem u sobu jer me noga počela ubijati."

"Kako i ne bi, kad cijele dane samo hodaš od vrata do vrata", odvrati mama.

"Ili slamaš ljudima noseve", nadoda tata.

Prevrnem očima. "Jedna palačinka."

U to se začuje zvono pa Leino nemirno meškoljenje razbije atmosferu. To je sigurno bila teta Elza kojoj nijedno od nas troje ne može pobjeći. Ma koliko si star, koliko brzo trčiš ili naučiš samoobranu, ona te uvijek nekako dostigne i rukama nategne obraze kao da iz njih želi isisati dušu.