Sve što sam željela zaboraviti

4. Treba imat dušu

(Danas samo javno želim čestitati rođendan nekome ovdje cuz shez the best, love ya girl. A vama želim genijalan dan/noć (tjedan, godinu). That's it. That's AN lol.)

Treba imat dušu - Atomsko sklonište

U trećem sam razredu bila dramatična. Tako je to zvala moja mama. Bila sam dramatična, preosjećajna i teška. No nijedna od nas nije znala da se u mojoj glavi zbivalo nešto mnogo opasnije od običnog srednjoškolskog nerazumijevanja svijeta. Sve sam shvaćala doslovno. Svaku vezu ili prijateljski odnos analizirala sam do zadnjeg atoma.

Na svaku sitnu neugodnost ostali su gledali kao nešto prolazno - jer stvari dođu i odu, moraš ih pustiti. To je čar srednje škole. Zavoljeti trenutan osjećaj i proživjeti ono najbolje što ti on pruža. No meni srednja škola nije imala čari, nije bila bajkovita ni laka. Mojim prijateljima je, ali ja sam za to vrijeme brinula kako ću napraviti najjednostavniju stavku s popisa za taj dan. Sve me uspjelo povrijediti. I za devedeset posto toga bila sam kriva sama. Olako sam shvaćala dobre stvari koje imam i bacala ih u smeće kad bi bile prekinute čak i najkraćom neugodnosti tog dana.

I svaki put pratila Jelenine neizravne upute. Ona je za sobom vukla niti svjetlosti. Umjesto da upalim svoje, bespogovorno sam tapkala za njom u vlastitoj sjenci mraka. Jer sam ju voljela.

Prekasno sam shvatila da možeš dati svu ljubav svijeta nekome, ali to ne mijenja njegovu dobrotu. Možeš voljeti nekoga, no to ga ne čini dobrom osobom.

Nervirala me činjenica što i dalje razmišljam o jučerašnjem danu. Voljela bih reći da je Jelena nenadano skočila u moj život, da se pojavila nakon duge godine dana. Nakon što me me ostavila i doslovno izbacila iz svog života. No nije ona bila ta koja je to učinila. Ja sam to rekla. Ja sam to završila. Ja sam ta koja je otišla.

I ja sam ta koja je ponovno došla.

Ispada da je Jelena je gradila odnos s mojom ekipom još odavno. Kod Noe, kod Sebastijana, kod nje. Moglo se to zbiti bilo gdje. Svi su ju dobro poznavali, nisu se bunili na njene uzvike. Zabava je započela kada je ona zapljeskala.  A uz prijatelje je dobila i savršenog dečka.

Vrlo je mala vjerojatnost da je to bilo namjerno s obzirom na našu prošlost. Zapravo, obrišite posljednju rečenicu. To zasigurno nema nikakve veze sa mnom. Ona je odavno krenula dalje. Odrasla je. Obje smo odrasle. I baš zbog toga bih trebala prestati razmišljati o njima.

No ne mogu.

Za njega, naspram Jelene, bez velikih komplikacija mogu reći da mi je uletio u život. No neću ga se prisjećati. Vezati jučerašnji koncert kao nešto posebno bilo bi samo gubljenje vremena. Uostalom, on je Jelenin. Bio bi to opasan teritorij, nikada više ne ulazim u njega.

Na kraju krajeva, imam Marina. Iako, na neki me poseban način nervirala činjenica što mi se uopće nije javljao. Nisam mu željela pisati, premda sam mu ujutro nakon prvog alarma već bila spremna uletjeti u poruke sa sarkastičnim pitanjem kako je prošao poker. Ovog puta on se trebao javiti meni. I neću popustiti s tim.

Edo me preko stola zbunjujuće gledao kad sam u posudicu prvo ulila mlijeko, a tek onda sipala pahuljice.

"Zapljeskao bih ti na pravilnom slaganju pahuljica, ali ovo preda mnom nije Tamara Turčić. Tako da se ne vrijedi."

"Moraš se zadovoljiti lažnim verzijom." Uzdahnem.

Mislim da je Edo najveći zagovaratelj ovakvog sipanja pahuljica u posudicu. Prvo mlijeko, a onda pahuljice. Sve drugačije vodi novom gromoglasnom konfliktu usred kuhinje. Laura, s druge strane, misli obrnuto. Svakog puta prije no što uđe u naš stan vikne pahuljice prvo imali mi tu temu na tjednom rasporedu ili ne. To je već običaj. Vode mrtvi rat sa strašno glupim podbadanjima. Jedan za drugog kažu da su prešli na tamnu stranu ili si govore kako će se pričekati iza nekog ugla. Edo misli da treba dobiti neko priznanje u Guinnessovoj knjizi rekorda jer je najveći obožavatelj ovakvog načina sipanja pahuljica. Ja samo mislim da je glup.