Sve što sam željela zaboraviti

28. Snježana

(Duboke isprike na ovome. Na cijelom ovotjednom danu. Hvala što ste tu. <3 BITNO! Od sljedećeg tjedna nekad možda dobijete i 2 nastavka po danu, ovisi u kojem je vremenu radnja. Jer sam sve pokušala naštimati da prati priču. Tako da, ono što se desi za Božić ide za Božić (ovaj prvi prije Nove))

Snježana - Neki to vole vruće

Ne mogu vjerovati da ovaj dan još uvijek traje.

Čak i ako bi prošla ponoć i mi bi promijenili datum, kladim se da bi se ovaj dan razvukao niz još nekoliko mjeseci. Bol me prožimala svake nove minute. Željela sam odsjeći nogu, otrgnuti ju iz svoga tijela i zakopati negdje daleko. To nije bila garancija da bi bol prestala, no barem me ne bi grebla u ovom nezgodnom dijelu života. Ne mogu normalno ni stajati. Jedini fokus koji držim jest da težinu premjestim na lijevi dio tijela kako bi desno stopalo držala u zraku. Već su me boljeli i kukovi od balansiranja longetom i vlastitom težinom.

Prijevoz koji je Laura uspjela nabaviti pojavio se petnaest minuta nakon što me zvala. To je bilo brzo. Razgovor s medicinskom sestrom ostavio me u razmišljanju tako da sam na pustom hodniku ostala sjediti još četrdeset i pet minuta u želji da pročistim mozak. Više ni ne znam koliko je to dobro za mene jer mislim da mi je ponovno izgorio cijeli sistem kontrole u mozgu.

Naslonila sam se na vrata hodnika kad je ona potrčala k meni i zagrlila me. "Mislila sam da si mrtva koliko te dugo nije bilo. Pa što su ti radili?"

Učili me bijednim lažima oko slušanja srca, a ne mozga. Apsurdno, kažem ti.

"Pokrpana sam, eto", lijeno se nasmijem i uzdahnem. Kada sam joj poslala poruku da je noga samo uganuta, cvilila je od sreće. Meni nije bilo do toga jer su mi svakog novog trenutka tijelom prelazili žmarci kad sam shvatila da mi je kost u jednom trenutku zapravo iskočila iz svog mjesta.

"Idemo van iz ovog smrdljivog hodnika", predloži. "Stvarno izgleda kao zatvor."

Skoro sam se nasmijala. Učinila bih to da me ne boli toliko. Hodnik nije izgledao kao zatvor. Nije čak ni smrdio. Ali ona ne voli bolnice. Uvijek ih opisuje kao da su ćelije iz najgorih horor filmova. Jedino što meni ovdje nije odgovaralo, osim činjenice da sam napola strgana, bio je otvoren prozor zbog čega me hladan zrak štipao za kožu.

"Tko nas vozi?" upitam kad se lagano krenemo spuštati stepenicama. Grčevito sam se držala za nju. Svaki novi korak postao je čista agonija.

"Da, vidiš, tu nastaje problem", glatko se nasmiješi.

"Ako misliš da ću hodati do stana u ovakvom stanju, pričekaj, vratit ću se na gornji kat i baciti s prvog prozora."

"Ne, ne", zaustavi me. "Ajmo se prvo spustiti."

Ne znam što je ponovno smislila, no ne bih voljela nikakva iznenađenja, svađe ili duboke razgovore. Već me ionako steže u plućima. Sada sam u dobrom položaju da ju odmah bacim niz stepenice jer mogu naslutiti kako je izvela neko sranje. No nisam to mogla učiniti. Netko me morao spustiti. Kada smo stigle do izlaza iz zgrade došepala sam do parkirališta i gledala uokolo ne bih li prepoznala neki automobil. Hladnoća me bola za bosu nogu u čarapi. Gledala sam oko sebe. I onda sam ga vidjela. Nedaleko od nas stajala je plava Toyota.

Genijalno. Zaista genijalno.

Sljedećeg se časa neki automobil s naše desne strane krenuo parkirati na drugo mjesto. Kako je skoro zgazio Lauru pošteno ga je izvrijeđala i obasipala vikom. Kako može tako nepažljivo voziti pokraj djevojke s gipsom? No čak i da je krenuo na mene, ostala bih stajati. U ovom trenutku, čak da me vanzemaljci požele oteti, samo bih pošla.