(Da budem iskrena, ovaj sam chapter posala s Lanom del rey u pozadini i nije mi žao za ništa što se tu desilo. Al onda opet, ima tu i Taylor dijelova "And it's hard to be at a party when I feel like an open wound. It's hard to be anywhere these days when all I want is you" pa je zato sve tak ispalo. Hev fan muhahaha!)
Bolje biti pijan nego star - Plavi orkestar
Ako bi me netko u ovome trenutku upitao što osjećam, lupila bih mu šamar s protuupitnom vikom šali li se. Točnije lupila bih i sebi jedan samo da ispadnem iz iluzije svemira u kojoj živim. Bilo je potrebno nekoliko godina, posjeti psihologu, ponovno slamanje srca te scena Edija i Jelene kako se drže za ruke da konačno shvatim kako su svi oko mene govorili istinu.
Živim u Jeleninom svemiru. I ne znam se izvući iz njega.
Sjedim nagurana uz rub kauča izbjegavajući njihove poglede. Oni su nasuprot meni na stisnutom dvosjedu i guguću si u lice. Veza koju drže pogledom toliko je snažna da sam se nekoliko puta morala zapitati koliko ovo među njima traje i kako to nikada nisam primijetila. Zašto svi njihovu vezu shvaćamo tek sad kad su izašli iz sjene?
Na sreću, Laura mi je napisala kratku poruku nakon što su joj ispričali. Pomirili su se dan nakon onog skandala. Taman kad sam otišla kući ona je stigla u stan i razgovarali su. Nije me jednostavno mogla izvući iz sobe i u kuhinji ispričati kakav zgodni trač o to dvoje. Morala je to napraviti stihijski, bez da itko sazna. I bez da oni imaju pojma kako me ne mogu napasti svim oružjem jer sam postavila obrambene zidove.
Iako, nije bilo tako. Saznanje da te netko želi napasti i rastrgati na komadiće i nije neka vrsta obrane. Više je ravno samoubojstvu. Ili bliskoj smrti ako si gonjen. U rasulu svih tih misli požalila sam što nisam Vitiju odmah ponudila stotku i dovukla ga ovamo kako ne bih sjedila ovako sama, poput lakog plijena vukovima.
Ovo kažem iznimno i samo uz ekstremne situacije. Da se pojavi tu na skejtu, s potrganom bih nogom skočila na njega i pošla kući.
No skori odlazak odavde činio se kao nemoguća misija, s mrvicama na šlagu. Sigurno bih bila zaustavljena. Najprije, trebam ustati i dohvatiti se štaka. Onda šepati kroz pola Laurine kuće što bi trajalo dobre tri minute i izazvalo pažnju svih ovdje. Tako ne bih bila i prevarantica nego i netko tko želi pažnju nad svojom bolešću. Pitam se koliko je puta netko od njih pomislio kako me sustigla pravedna kazna. Jer ja jesam. Mnogo, mnogo puta.
"Moraš ovo probati." Laura se pojavi preda mnom i gurne mi u ruke neku čašu. "Džin, neka travarica i mješavina... Nečega." Izgledalo je odvratno. Namrštila sam lice u grimasu.
"Ne mogu piti. Pod tabletama sam." odvratim. Ponovno se naslonim i zurim u mobitel izbjegavajući ičiji pogled. Ako joj je ideja bila da dođem ovamo i zabavim se - usprkos svemu što sam učinila - nije uspjelo. Samo sam se ponovno zavalila i glumila glavno gunđalo nekog partija. Inače nisam bila takva. Bila sam DJ i znala složiti redoslijed pjesama koji su svi voljeli. Bila sam bitna. No kako kažu, ekstremna vremena zahtijevaju ekstremne postupke.
"Aha", razočarano pogleda, "da, istina. Okej donijet ću ti nešto bezalkoholno, ali da te digne. Ne želim da me se tvoja savršena mama odrekne, ali i ne želim da sjediš tu kao uplakani psić."
Nasmijem se, a ona ode, ostavljajući čašu na stolu ispred mene. Preko njega, točno s moje nasuprotne strane, Jelena je pokazivala Ediju nešto na mobitel. On se nasmiješio, lagano joj prstima podigao bradu i poljubio je. To što se vole čak ni nije bila činjenica koja me nervirala. Ali to što sjede zajedno preda mnom i uživaju jedno u drugome kao da ničeg nije ni bilo, to me pretvorilo u biće iz samog grotla pakla.
Nije bilo fer.
Nikako, ni pod najluđim okolnostima ovo nisam smatrala fer. Natjerali su me da se osjećam kao najgora osoba na svijetu samo zbog toga što sam voljela Sebastijana. A pokušala sam, stvarno jesam, ne voljeti ga toliko. I prekinula sam sve veze koje su nas spajale samo da se ona osjeća sretno. Da ne misli kako je ono bilo namjerno ili da sam joj se zbog neke glupe drame u srednjoj školi sada pokušavala osvetiti.
YOU ARE READING
Sve što sam željela zaboraviti
RomanceKoliko je daleko potrebno grebati ranu da pronađemo njen kraj? Ova je knjiga ljubavno pismo mlađoj meni. Bolna je, realna, potrebna i ima je u svima nama. Tamara je kroz život uvijek nailazila na probleme. Taman kad bi se stvari posložile, pojavilo...