Sve što sam željela zaboraviti

19. Srce na cesti

(Sama sebi idem na živce kad čitam ovo. Ne osuđujte me plis. Al dobro, danas je bio lijep dan. Svima vam želim i sutra jedan takav! Also moguće je da vam od sljedećeg puta svaki dan na plejlistu dodam pjesmu dan ranije, čisto da bude neki hint <3)

Srce na cesti - Film

Vožnja je protekla u jeci panike. Ulice koje su se slijevale niz prozor kraj nas izgledale su kao da se sužavaju svakim novim udahom. Sebastijan je stisnuo gas grabeći posljednje sekunde žutog svjetla na semaforu. Začudo, ni jednom se nije čulo struganje guma po asfaltu. Osjećala sam se sigurno ovdje s njim. Okretao se k meni svakih petnaestak sekundi. Usprkos vijestima koje smo nedavno čuli, ovaj automobil i on kraj mene govorili su kako će sve biti u redu.

Nakon što smo izašli ponovno sam zvala Lauru kako bih znala u koji dio bolnice trebam trčati. Smireno je rekla broj sobe i najavila kako će nas čekati na kraju hodnika. Kaput se za mnom vukao poput plašta kad sam samo protrčala kraj porte na ulazu. Nisam ni znala smijem li samo tako ući pa sam iskoristila svoje neznanje i samo se pravila nevinašcem. Sebastijan je shvatio što želim i dugim me koracima bez pogovora pratio niz hodnike..

Nakon tridesetak sekundi ugledala sam Lauru kako stoji kraj jednih vrata na dnu hodnika. Čim sam ju zazvala, ponovno sam osjetila val tjeskobe kako mi se širi tijelom. Pohitala je k meni s prstom na usnama. Stišaj se, pomislila je.

"Je li dobro?" ignorirala sam njenu opasku primajući ju za ruke. "Reci mi da je dobro, molim te."

Okrenula sam se prema sobama prateći brojeve i ciljajući na onu iz koje je izašla. Edo me treba. Moram biti tamo s njim. Moram mu reći da mi je žao što sam se ljutila. Da mi je žao, da sam bila glupa i da bih učinila sve da vratim vrijeme. Ali nakon što me povukla za ruku u kojoj sam držala njezinu, zaustavila sam se. Pogledala sam ju zbunjenija nego ikad prije. Što ovo znači?

"Laura?"

"Dobro je. Eduard je dobro", rekla je sa smiješkom na licu. Primijetila je moje iščekivanje i nastavila. "Smiri se ispričat ću ti."

Još me više iz tračnica izbacila činjenica da ga je nazvala Eduard, a to je učinila samo jednom u srednjoj školi kada je dobio rješenja testa dan prije pisanja, a nije rekao. Nije ih proslijedio nikome, čak ni njoj, a u to vrijeme su se vukli jedan za drugim kao Dionne Davenport i Cher Horowitz. Nije razgovarala s njim tjedan dana. Naravno primjer nije previše pohvalan, ali služi usporedbi. Bez obzira na to, ne bi se trebala poigravati s time dok naš prijatelj leži (možda) na samrti u bolničkom krevetu.

"Zašto si sad krenula s tim Eduard?" rekla sam pokušavajući ne odati tračak ljutine u glasu.

"Idemo razgovarati", staloženo je odgovorila.

"Želim ga vidjeti." Pošla sam prema sobi, no čvrsto je stala pred mene. Glas mi je postao piskutav. "Što se događa? Želim vidjeti je li stvarno dobro."

"Taj kompleksni egoistični seronja u najboljem je mogućem redu." Grubost joj je grebla grlo.

Sebastijan kojeg prije ni nisam primjetila samo je u šoku otvorio usta rukom prekrivši smiješak koji je odmah uslijedio. Prošao je rukom kroz kosu i nakon nekoliko neugodnih sekundi tenzije između mene i Laure upitao što se događa. Isto sam pitanje ponovila i ja. Pokazala je glavom iza nas i samo odmarširala u suprotnom smjeru sobe. Oči su nam bile pune pitanja kad sam pogledom potražila Sebastijana.

"Što se upravo desilo?"

"Rekla je da je kompleksni egoistični seronja", ponovim njezine riječi i slegnem ramenima.

U rukama je držala nekoliko debelih skripta pa sam shvatila da je ovamo doletjela s faksa. Ili kopiraone. Ili knjižnice. Kad sam joj prišla mogla sam primijetiti da su nove. Sigurno je bila u kopiraoni u koju obično zalazi. Od tri postavljene opcije ova je najizglednija. To je dosta daleko odavde pa nisam sigurna ni kako je stigla. Je li uzela taksi, tramvaj ili je pješačila? Možda je trčala.