Sve što sam željela zaboraviti

27. Prokleta nedjelja

(Ajmo se pravit da sam ovo objavila prije ponoći i da je još jučer hehe. Ponijela me pobjeda na svjetskom. Uživajte, volim vas!!!)

Prokleta nedjelja - Parni valjak

Uganula sam gležanj.

Nisam slomila kost. Niti sam imala potres mozga. Samo sam uganula gležanj. Iako, bol je sijevala kroz mene kao da sam ostala bez cijele noge. Pregledali su me i slikali da bih nakon toga dobila longetu i strogu uputu o dvije vrste tableta. Jedne su bile protiv bolova, a druge za prevenciju nečeg goreg. Nisam bila sigurna što je to gore što se moglo dogoditi jer je ova neprekidna tortura bola u mome tijelu preuzela moć nad svim mislima koje sam imala. Da budem iskrena, doktor je potanko objasnio za što su tablete. Čula sam i kako se moram ponašati, što ne smijem raditi s nogom i koji je najlakši način snalaženja s povrijeđenim ligamentom. Čula sam sve, ali nisam ga slušala ni jednu jedinu riječ.

Misli su mi cijelo vrijeme bile na zavrzlamama koje su se desile u posljednjih nekoliko sati. U samo jednom danu uspjela sam doći do rješenja situacije sa Sebastijanom, da bih nakon nekoliko sati sve to palo u vodu jer je Jelena saznala za nas zbog, što je još gore, Eduarda.

Sjedila sam na stolici ispred ordinacije s pokrpanom nogom i na dugih nekoliko sekundi sklopljenih očiju pomislila da je sve ovo samo san. Ne znam ni kako se osjećati. U jednom sam trenu bijesna poput pelikana, dok u drugome plačem. Dan je tekao neprekidno i tek sam sada stala, dopustila si disati.

Naslonila sam glavu na zid ponovno padajući u jedno od onog dugog nestajanja tlaka kada me cijela soba ili zgrada vuku na sve strane pretvarajući ovo mjesto u vakum. Koža me svrbi, a tijelo bocka pa sam na tren pomislila da ću eksplodirati od nabijenog prostora u glavi. Nevidljive ruke razvlačile su mi misli i kožu hodnikom dok sam se borila za disanje.

A ipak, samo sam sjedila.

Pored mene je prošla jedna sestra i tiho zastala pitajući me jesam li u redu. Nikada nisam naletjela na bolničku službu koja nije uzrujana. Čak je pripravnik koji je stavljao longetu na moju nogu bio kvalitetno frustriran. Možda jer su dva sata do ponoći i jedina svjetla u zgradi rade na hitnim odjelima. Ili možda jer ga kod kuće čeka netko bitniji od moje slomljene noge.

Uganute, nije bila slomljena.

"Dobro sam", kimnem. Tiho se nasmijem vraćajući pogled s noge na nju.

Stajala je preda mnom u plavoj kuti, punijih bokova. Bolničke cipele s prednje su strane bile skroz izlizane od udaranja o bolničke pločice svakog novog dana. Očekivala sam da će joj lice biti ispijeno cijelodnevnom brigom oko drugih nepažljivih ljudi poput mene. No malen osmijeh koji je nosila slao je mir u moje tijelo. Zataknula je kemijsku u džep i ponovno ju izvadila. Shvatila sam da to radi refleksno.

"Ne izgledaš mi najbolje", dobacila je. Spustila je pogled na moj gležanj tiho se smiješeći. "Kako se to dogodilo?"

"Ne bi ste mi vjerovali", odgovorim.

"Mogu li sjesti?" tiho je upitala stavljajući ruku na stolicu kraj mene.

U svakom drugom slučaju rekla bih ne. Odgurnula bih novu priliku oslanjajući se na stare zaključke. Što sam više ljudi puštala u svoj život, više sam gubitaka mogla stvoriti. Stara ja sada bi rekla da me ništa dobro ne čeka ovdje i odvukla se s takvom nogom u drugi hodnik, ma koliko to bolno bilo. No, ne i ova Tamara. Od svih emocija kojima sam danas gledala u lice, najprisutnija je bila samoća.

Na samom kraju hodnika, u svjetlosti trepćuće lampe i osušenim cvijetom, nikada nisam bila usamljenija.

I zbog toga, samo zbog toga, rekla sam joj nešto što nikada nisam mislila reći ikome.