Sve što sam željela zaboraviti

32. California

(Još jako malo do kraja i baš sam uzbuđena hehe. Uživajte u danu! Ps: danas ide još jedan (; )

California - Neki to vole vruće

Kad mi je Vito pomogao doći kući, nije ništa pitao. Samo je gazio po snijegu. Nisam bila sigurna ni je li vidio sve što se desilo, no ostao je tiho. Tako je bilo i bolje. Dio mene je želio da me jedno od njih nazove. Čak sam se željela i ispričati, no sumnjam da me itko od njih više želi vidjeti. Istodobno sam željela ostati zaogrnuta poplunom i nikada ne proviriti.

Cijelu sam noć gledala u mobitel. Prošao je jedan sat. Pa onda drugi i treći. Sve do jutra kada se kroz prozor počelo dizati sunce. Nitko se nije javio. I to je u redu. Bila sam sebična. Opsjednuta sobom i opsjednuta Jelenom. Zaluđena idejom da me i dalje mrzi kao da joj je jedini cilj u životu zagorčati moj.

Bila sam glupa. I naivna. I previše vjerovala sama sebi.

I ta me činjenica satrla. Više nisam mogla vjerovati ni samoj sebi.

Bilo je pet ujutro, nije postojala šansa da ponovno zaspim. Povukla sam se do ormarića kraj kreveta i uzela laptop. Sjela na krevet i ispružila strganu nogu. Pa po prvi put u mnogo godina kliknula na neku stranu novu listu.

I to me natjeralo da shvatim da svijet nije crno bijel. Isto kao ni glazba. Nema dobre i loše glazbe. To je ipak na kraju krajeva samo glazba. Nekome je dobra, a nekome nije. Nema dobrih ni loših izbora. Crno bijelih. Ni dobrih i loših laži. Uvijek će nekome ići u korist.

Nema dobrih ni loših ljudi. Postoje samo ljudi. I njihove greške.

Iz kreveta se izvučem tek u deset sati kad mi Lea počne lupati po vratima. Nisam željela sklopiti ikakav ljudski kontakt sljedeća dva mjeseca, no to je ipak bila moja sestra. Nisam ju mogla odbiti.

"Tami", zaviče. "Probudi se, hajde, sutra je Badnjak. I mama te treba dolje."

"Dobro, dolazim", odgovorim joj.

Moja mama jednostavno nije shvaćala da glumatanje kako je moja noga u savršenom redu trenutno i nije najbolja ideja. Trebala bih ostati ležati, a ne se svako malo spuštati stepenicama. No ipak sam ustala, navukla džemper i spustila se u kuhinju. Doduše, trebalo mi je malo dulje, ali stigla sam na cilj sjedajući za stol.

Kroz prozor sam vidjela kako se snijeg ipak zadržao. Možda ćemo ove godine ipak imati bijeli Božić, tko zna. No ponovno, nisam se željela nadati nečemu što bi me na kraju moglo izdati.

"Razgovarala sam s Marinovom mamom." Baci tanjur s toplim sendvičem pred mene. I kad mislim baci, doslovno ga baci. Sendvič je skočio na rub boreći se s gravitacijom kako ne bi završio na podu.

"I?" Bilo je to jedino što sam uspjela smisliti.

"Idi."

Sendvič je izgubio bitku s gravitacijom i konačno se prevrnuo na stol.

"Molim?" Lice mi je bilo zbunjeno.

Ona napravi nekoliko dugih koraka i konačno sjedne za stol nasuprot mene. Ispreplete prste. Izgleda kao da je ostarjela deset godina.

"Jesi li ti cijelo jutro razmišljala o tome?" ponovno se ubacim. "Jer, uf, ne znam ni što reći."

Preokrene očima. Prolazila me jeza koliko me ozbiljno gledala. Neće me valjda natjerati na ovo?

"Želim da ideš." Prstima primi rub sendviča i vrati ga na tanjur pa gurne prema meni. "To je izvrsna prilika, a nikada nisi grabila prilike. Ako ju sad ne ugrabiš, gurnut ću te k njoj. Ozbiljna sam."