Sve što sam željela zaboraviti

15. Stanje šoka

(Imala sam kinda horrible tjedne, al sad je sve fine. Ionako planiram sve završiti do Božića jer se radnja vrti oko Božića pa bi mogla sve uskladiti (a to je i da se natjeram). Nije opravdanje što me nije bilo, ali željela sam vam reći ako se itko pitao gdje sam.)

Stanje šoka - Zabranjeno pušenje

Imam mnogo sreće što Ediju ne moram objašnjavati skandal sa srušenom policom, jer stvarno ne znam kako bih opisala sve što se desilo među pločama. No bez briga sam. Sada mu jednostavno mogu reći kako sam u zadnji tren morala održati instrukcije filozofije. Ispada da djevojka koju podučavam sutra piše nenajavljeni test u školi, ali njen je razred ilegalno saznao tu informaciju pa ispada da test i nije toliko nenajavljen.

Ali meni je odgovaralo. Ne drami Edo, nisam mogla do prodavaonice, morala sam trčati na instrukcije.

Iako je od skandala s policom prošlo već nekoliko sati i čak se spustio mrak, nisam mogla prestati razmišljati o tome. Svaki put kada bih se sjetila kakav mi je kaos izazvalo samo sjećanje na srednju školu, željela sam da sve stane. Voljela bih da ga nikada nisam srela. Voljela bih da nikada nisam srela ni Jelenu.

A najviše od svega bih voljela da se nisam obazirala na svaki njen komentar kojim bi opisala prolaznike. Ona Katarina mogla je obući pristojniju majicu. Možda bi si čak i bila dobre s Majom da ima bolje ocjene, uopće se ne trudi. Daj gle' kak je ona cura ispred nas velika. Velika. Velika. Velika. Odzvanjalo je u mojim ušima.

Nisam joj i ja željela biti velika. Već sam ionako bila visoka, viša od nje za glavu. Stalno razmišljam o tome što bi se desilo da sam joj jednom rekla što sam stvarno mislila. Katina majica mi se sviđa. Maja se trudi, samo to nitko ne vidi. Ona cura nije velika. Velika. Velika. Velika. Možda bi tada nered u mojoj glavi bio barem malo manji. A sada se samo spotičem o smeće vlastite dnevne sobe pune spisa u kojima sam zbilježila svaku grešku koju sam ikada napravila.

Kada sam konačno došla na treći kat nisam imala snage izvaditi ni ključ. Jedva sam primjetno tri puta zakucala kako bi Edo dovukao lijenu guzicu i otvorio vrata. Bit će zanimljivo objašnjavati mu da su instrukcije uskočile između njega i nove ploče. No ni upola opasno kao što bi bilo objašnjavanje da sam srušila policu, pobjegla iz prodavaonice i trčala kroz grad sa Sebastijanom. Doduše mogla sam mu napisati poruku da ploče nije bilo pa bi situaciju lakše riješila, ali sam cijeli dan izbjegavala whatsapp baš zbog njega. Nije mi se dalo baviti i time.

"Bok, Tami." Podmuklo se smješkao kad je otvorio vrata. Promatrao me poput hijene.

Nešto ne valja.

"Kaj si napravio?" Suzim oči. Odmjerim ga od glave do pete i pogled ponovno vratim na lice shvaćajući da se nešto zaista događa. Ne umišljam.

"Kaj bi napravio?" Ona ozbiljnost koju je pokušao sačuvati izgubi se u smješkanju.

"Daj makni se." Gurnem ga i prođem u stan njuškajući što nije u redu. Zastanem na ulazu vješajući jaknu.

"Nisi vidjela grupu?" Namjestio je kiseo izraz lica. "Mislim, znam da nisi vidjela jer nisi na popisu ljudi koju su vidjeli poruke, ali ipak pitam, možda si vidjela samo obavjesti i sad se praviš da ih nisi vidjela i onda me želiš napasti tek kad ode i bude dobro vrijeme za to, a u međuvremenu smišljaš najbolnije..."

"Edo!" prekinem trabunjanje. "Otkud ti snage?"

Nasmijem se kad skinem drugu čizmu. Preumorna sam da bih ga ozbiljno shvaćala. Napravim nekoliko ležernih koraka i zaobiđem zid koji dijeli cijeli stan od ulaznih vrata.

Sebastijan je sjedio za stolom s vlastitim laptopom.

O tome se radilo.

"Što on radi ovdje?" munjevito se okrenem prema Ediju i bijesno raširim oči. Ne mogu vjerovati.