Sve što sam željela zaboraviti

1. Apokalipso

(Možete li vjerovati da se konačno, nakon deset tisuća godina vraćam s novom pričom? Ne? Dobro, jer ne mogu ni ja. Ovo pišem već bog zna koliko dugo, već sigurno četiri godine. Glavnu krivnju odnosi Crno bijeli svijet kojeg sam jedno vrijeme proklinjala jer sam skoro promijenila cijeli plot. Ali okej, prvi nastavak je ovdje pa želim čuti vaša mišljenja. I jeste li uopće živi jer me nije bilo sto tisuća godina. Ima li vas još?)

Apokalipso - Darko Rundek

Jedna obična stolica može ti reći sve o ljudima. Namještaj je prvi kojeg trebaš gledati kod ulaska u sobu. Kad god zakoračim negdje, prvo primijetim stolice. Jesu li izgrebane ili izlizanih potplata. Imaju li na sebi lak. Kasnije gledam tapiseriju. Može biti stara i savršeno očuvana, a onda pak drugdje primijetim izlizani novi sag tek jučer kupljen, a već zaprljan. Možda čak i kombinacija to dvoje. Namještaj odaje tajne, razotkriva iluzije. Možeš biti proglašen najgorom osobom na svijetu, ali ako čuvaš svoj stari izvezeni tepih, znači da čuvaš i one do kojih ti je stalo. A onda možeš imati pažnju i pozornost mnogih, utapati se u njihovim naklonim pogledima i biti najmilija individua u svijetu, a i dalje doći kući i blatnjavim patikama stati na novi, bijeli sag. I postaneš zlotvor. Jer nitko ne voli prljavi sag.

Volim stare stvari. Njihov miris, boju i tlo pod prstima. Volim svaki njihov ugao i rub. Ekstravagantnu odjeću, vojničke čizme, pokvarene kazete. Možeš ih navući, zaviti se u njih ili ostaviti da rade svoj posao onako potrgani i oni ti još uvijek umire dušu. Sva starina puna je metafora. Uvijek je mnogo lakše nekome reći kako voliš staru kazetu sa zapetljanom vrpcom umjesto da priželjkuješ kako netko voli tebe, onako zbrkanog i zgaženog. Gramofon, na primjer, pušta glazbu. Ali čak i da je to najsavršeniji stari gramofon na svijetu, on i dalje neće pustiti glazbu ako je ploča ta koja ne valja. Tako je i s ljudima.

Ali najviše od svega volim zaustavljene satove i vaze s ožiljcima. Drukčiji su od ostale starine. Kada se sat zaustavi, znaš točnu brojku u kojoj je vrijeme stalo. Znaš kad je umro. A slomljene vaze? One su druga priča. Vrlo jednostavna zapravo. Pokazuju ti da stoje iako imaju tisuću ožiljaka. Ja sam ta vaza. Razgranatih ožiljaka i skrivenih puteva kože. I zato volim odnos ljudi i starih stvari. Jer mi čitaju budućnost i daju odgovor na to kako će se osoba ponijeti prema meni.

Kako ljudi čuvaju stare i potrošene stvari, tako čuvaju i druge ljude. Bez iznimke.

Prstima sam prolazila kroz tkaninu jednog takvog đempera koji sam kupila u vintage dućanu s rabljenim stvarima. Nisam znala je li bijela košulja ispod njega dobar odabir, no briga oko toga već je sljedećeg trenutka isparila. Sunce je odavno zašlo. Trebala sam predvidjeti da to ne nosi ništa dobro. Vezice starki grlile su mi gležnjeve i pravile dvije sasvim solidne mašne s obzirom na to kakav sam dan imala. Ukratko, zakasnila sam na svako moguće predavanje ili dogovor. Čak su se i vrata knjižnice zatvorila jednu malenu minutu prije no što sam ušla. Edo se samo smijao svakoj mojoj ljutoj poruci. Napisao je da će sve biti u redu i da se u stanu pojavim što je prije moguće.

Tako sam sjela na tramvaj i sljedeće dvije stanice popravljala šiške. Mrzila sam što se kratka plava kosa nikako nije mogla slagati s bojom kaputa. Imam ih mnogo kod kuće. Od crnih i svjetloplavih pa sve do žarkih bijelih boja. No ni jedan kaput koji sam do sada kupila nikada se nije slagao s bojom moje kose. Izgledala je kao proliveno ulje na tkanini. Nisam ju voljela.

Prva Laurina poruka zbunjivala je više od svakodnevnog zaletavanja ptica u prozor našeg stana.

hana sere, ppjavi se tu, ceksmo

Nisam znala je li upala u neku epsku bitku ili samo alkoholnu komu, s obzirom na to u kakvom su stanju bila slova, ali shvatila sam poantu. Moram stići čim prije.