Sve što sam željela zaboraviti

13. Zagrebački ekvinocij

(Ovo mi je najdraži dio. Ima i drugih koje volim, ali ovdje pišem istinu. I nekako ovo mi je doma. Hvala ako ga razumijete. Btw pjesma se sluša kad imate mental breakdown lol. Želim vam divan dan. I adore u.)

Miki Solus - Zagrebački ekvinocij

Laura me skoro izbacila iz stana.

No ne zbog Sebastijana ili Jelene. Ne ni zbog svih strahova koje sam u posljednja dva tjedna stvorila u svojoj glavi. Bilo je to nešto novo.

"Žao mi je?!" urlala je. "Zaboravila sam?!"

Problem je u tome što sam zaista zaboravila.

Zaboravila sam najboljoj prijateljici reći da sam prekinula s dečkom. I to prije dva tjedna.

"Kada?"

Sjedila sam na njenom krevetu, a ona je kružila niz sobu gledajući me poput lovine. Vrata su bila zatvorena tako da se nisam morala brinuti hoće li Hana čuti naš razgovor. No mislim da ga je čula usprkos vratima i slušalicama. Čula je i bakica u stanu ispod i poštar u stanu lijevo. Nisam se sramila toga što smo prekinuli. Bilo me sram toga što sam zaboravila da smo prekinuli. Što sam tako olako zaboravila na Marina i sve što smo imali.

Zbog glupog tipa koji ne zna voziti i prisiljava me da poželim osjetiti stvari koje ne želim željeti osjetiti.

"Sjedni", tiho kažem gladeći mjesto na krevetu. "Ne moraju te svi čuti."

"Dobro", složi se, "imaš pravo."

Spustila je guzicu do mene. Nisam znala kako pronaći prave riječi za ovo. jer što kad sazna da je to bilo prije dva tjedna? Poludjet će. Dva. Prokleta. Tjedna.

"Prije dva tjedna smo prekinuli."

Raširi oči u šoku. Počne se divlje dizati, no u zadnji ju tren zgrabim za zapešća kako ne bi poblegla.

"Dva tjedna", glasno progovori.

Pokušala sam ju prekinuti, no nije me slušala. Čak i nakon što sam peti put izgovorila njeno ime, samo je nastavila po svome. "Prošla su dva tjedna i nisi mi rekla da si prekinula s njim? Ma ti si... Ne! Znaš što?" Istrgne ruke iz mojih. "Ako ti nije stalo do mene, nije moj problem. Ja sam dovoljna." Prstom pokazuje prema sebi kad ustaje. "Samo ti to ne vidiš." Uzaludno ponavljanje njenog imena nije ništa postiglo. "Ako me ne smatraš dovoljno zrelom ili bliskom da mi govoriš o Marinu ili o tome da ste jebeno prekinuli..." Sklopim oči na njeno ponovno vikanje. "...onda mislim da smo si sve rekle."

"Daj me slušaj!" dignem se.

"Zašto mi nisi rekla? Zašto ti odjednom nisam dovoljna?" I dalje. Prokleto. Viče. "Zašto Edo sve dozna prvi i zašto me više ne voliš?"

Dramatizira. Nikada nitko nije rekao da nije dovoljna. Mislim da sam ovdje jedino ja nedovoljna.

"Jer sam mala većih problema od Marina!" vičem.

"Kakvih?"

Poljubila sam dečka naše prijateljice, ne - bivše prijateljice - i pokušavala to sakriti.

Nisam joj to mogla reći. K vragu, nitko osim Edija nije smio znati za to. I bila mi je muka od tog sranja. Skrivanje i strah kao da sam sve učinila namjerno. A sada je još i ona stvorila problem iz ničega.

"Okej", ustanem poprimajući njen ton. "Ja sam grozna prijateljica." Šokiraju ju moje riječi. "Užasna sam i nikakva. I ne zaslužujem te. Trebala sam ti reći, ali oprosti što ti nisam rekla da sam tipa ostavila iza sebe. Oprosti što ne znam kako normalno živjeti jer su mi u glavi druge proklete stvari. Oprosti Laura."