Sve što sam željela zaboraviti

7. Četkice za zube

(Ovo je najljepša pjesma Crvene jabuke, yall can't change my mind. NIKADA ju ne sviraju na koncertima i to me nervira. Btw ovaj nastavak vam je za mental health i self love. Živci će vam se valjda konačno smiriti *smajli koji namiguje* *još jedan* *i još jedan*)

Četkice za zube - Crvena jabuka

Stajala sam pred kafićem dok se kiša slijevala kao da sutra ne postoji.

Žljebovi susjedne zgrade bacali su slapove vode koja je tvorila lokvu na cesti. Izmakla sam se netom prije no što je jedan automobil naciljao malo more preda mnom i pljusnuo ga ravno u moje lice. Oblaci su se nekoliko trenutaka poslije toga još više uznemirili, kiša je postala jača. Da je ljeto bio bi to lagani pljusak. Ali nije ni približno tako topao, a ni kratak kao onda. Ovako pada već satima. Bilo je poprilično zastrašujuće. Nebo nije izgledalo kao da se planira smiriti.

Kako god bilo, danas je dan D, a vremenske prilike ga zasigurno primjećuju i dodaju posebnu nit atmosfere. Hladnoća mi se penjala odjećom i spretno ju zaobilazila grabeći svaki komad moje kože. Prilijepila se uz moju toplinu i brzo me cijelu obuzela. Da sam htjela, ušla bih, no ostavila sam mu to malo pristojnosti i suosjećanja kako me ne bi morao tražiti među stolovima i naguranim ljudima mokre odjeće. Toliko zaslužuje. Ipak smo bili zajedno više od godinu dana. Zapravo, da se ne razbacujem perfektom, još smo uvijek zajedno. Jer se Marin u proteklih petnaest minuta nije pojavio na dogovorenom mjestu.

Ali kad dođe, sve ću mu reći.

Bilo je potrebno još desetak minuta kako bi se pojavio. Stvori se s moje desne strane i stane pod kišobran gurajući me prema ulazu kafića.

"Idemo, idemo. Prehladit ćeš se ovako." Osjetim kako njegove ruke putuju mojim nadlakticama u nekoliko spretnih smjerova pokušavajući me zagrijati. Kaput je bio natopljen kišom, no nisam primjetila da mu je to smetalo.

Stanem kraj ulaza gledajući kako pljusak razdire kolnike dok zatvaram kišobran.

"Bok", nasmiješim se glupavo. Nisam znala što drugo reći. No što bih uopće i trebala reći dečku kojeg ću za nekoliko minuta ostaviti? Ne znam ni kako bih se trebala ponašati. Ne postoji neki okvir za to.

Gledam ga kako poravnava mokru kosu. Nije imao pojma što će se desiti. Čak i ako je slutio, dobro je glumio.

Nakratko me poljubi i nakon toga povuče za ruku kako bismo pronašli stol. Nadala sam se da ćemo sjesti u neki kut da mu lakše kažem kako stvari stoje. Ne moraju svi čuti što mi srce šapuće. Na kraju smo sjeli kraj prozora.

Sada kreće teži dio. Priznanje Marinu. Nekoliko sekundi ga gledam kako tipka po mobitelu nakon čega primjetim da se kiša vani zaista bori dati nam zasluženu atmosferu.

"U redu," stavi mobitel na stol okrećući ga licem prema dolje, "željela si razgovarati."

"Jesam", kimnem pažljivo.

Iako me Edo odgovorio od glupih misli, još sam uvijek bila dovoljno pažljiva s onom informacijom da Marin zna opasne tipove.

I može me strpati u kombi za Egipat svake sekunde.

"Stišao sam mobitel", pokaže glavom u njegovu smjeru i sklopi ih skupa naslanjajući bradu na šake. "Čini mi se ozbiljno pa ne bih želio da nas netko prekine."

Kada sam radila plan razgovora (jesam, jer sam strašno uplašena njegove reakcije), nisam žalila ni trena. Ali neviđena prepreka njegove ljubaznosti i pažljiva tona zaobišla je svaku moguću grešku koju sam nabrojala pod naslovom što bi moglo poći po krivu. Da budem iskrena taj popis više nemam, jer je Edo kasnije istrgnuo stranice plana iz bilježnice govoreći mi da sam glupa ko' kokoš kad pismeno planiram prekid. Da je po njegovom, Marinu bih samo trebala reći gotovo je i okrenuti mu leđa.