Sve što sam željela zaboraviti

34. Dobar vjetar u leđa

(Od prve riječi knjige, cijela ova scena bila je plan. I to je neki moj način da se ispričam i osobi koja je u mome životu Edo, iako je minus 0.25% šansi da ona sazna za ovo. I ne, ja nisam nikome slomila nos hahah. Nadam se da sa svime ovime shvaćate bit knjige. Hvala na tome. Volim vas zauvijek. Sutra dolazi zadnji.)

Dobar vjetar u leđa - Prljavo kazalište

"Trebala bih nekog da me odveze."

Sišla sam niz stepenice povlačeći štaku za sobom. Svo četvero okrenulo se u mom smjeru i zbunjeno gledalo.

"Ipak ideš?" upitao je tata.

"I dalje mislim da je ideja loša. Ali svi ste me nagovarali da idem", kažem sliježući ramenima, "pa idem."

Vito namršti obrve zbunjeno zureći. "Onda više nisi kukavica?"

Prevrnem očima. "Ako se dogodi ono što očekujem da će se dogoditi, vi ćete biti krivi."

Tata ustane pa napravi nekoliko koraka do vrata i uzme ključ od auta. "Ajde." Pozove me naginjući glavu. "Obavimo to onda."

Krenem za njime ostavljajući nekoliko posljednjih pogleda mojoj obitelji prije no što se dogodi posljednja katastrofa ove priče. Lea i mama držale su palčeve i namigivale, a Vito je samo salutirao - kao da idem u bitku za Pacifik i ne zna hoću li se vratiti živa. Da budem iskrena i osjećala sam se tako. Pozdravim ih pa odšepam do prednjih vrata. Navučem jaknu i za to vrijeme me automobil vani već čeka. Nespretno se uguram u njega i duboko udahnem.

"Jesi li stvarno spremna za ovo?"

"Jesam."

Nisam znala hoće li me ova cesta odvesti u neku bolju, spokojniju budućnost ili će samo ponovno aktivirati sve strahove koje od malena nakupljam pod kožom. No bilo je to nešto što se mora učiniti. Bilo je ispravno. Oslobađajuće. Kao da ću se konačno izbaviti iz ovih problema.

Ali prije no što uopće pokrenemo automobil, morala bih objasniti kamo idem i zašto razgovor pretvaram u pisma ususret kraju svijeta. Nakon razgovora s mamom u automobilu i prisilnog izvlačenja informacija o Edijevom slomljenom nosu, rekli su mi da mu se odem ispričati. Željela sam to. Željela sam isprati zlu krv među nama i konačno vratiti stvari na mjesto, onako kako su stajale prije.

Ali istovremeno i nisam to željela. Stvari su prije bile krive. I nikako ih nisam smjela ostaviti takvima.

Dugo sam razmišljala o tome. Bi li prihvatio ispriku? Vjerojatno ne bi. Neće. Ne znam ni hoće li mi otvoriti vrata. Ukoliko njegovi roditelji otvore, mogla bih odletjeti na drugi kraj ulice. Bez obzira na stradalu nogu. Jer ne otvaraš svakog dana vrata ljudima koji tvome sinu slome nos. Ali gurkanje i ohrabrivanje nije stalo. Situaciju je pogoršala i činjenica da je danas bio Badnjak, a sumnjam da bi me uopće želio vidjeti na taj dan. Ili itko od njegovih. Tada ne dolaziš na vrata ljudima izazvati novu prepirku.

Ali mama je rekla da je Božić vrijeme praštanja i da moram iskoristiti svoju priliku. Bulaznili su o duhu Božića koji nas oslobađa od boli i problema. Željela sam iskočiti iz kože svaki put kad bi netko to spomenuo. Ne postoji nikakva sila koja će posipati zlatne mrvice na neki datum i tajanstveno obrisati sav prezir i probleme.

Nitko nas neće pomiriti, moramo to učiniti sami.

Nitko mi ne garantira da ću mu se moći ispričati. Ne nakon svega što je učinio. Nikada neću moći zaboraviti njegove riječi. Iako se zaista želim ispričati, no ne znam što će biti za nekoliko minuta. Možda ga čak i ne vidim. A na kraju krajeva, da mu se i ispričam, on mi ne mora oprostiti. Može me otpraviti uz one iste riječi kao i one noći. Odrasti, Tamara. Okani nas se, Tamara.