Sve što sam željela zaboraviti

12. Nisam bio za tebe

Prljavo kazalište - Nisam bio za tebe

Srce nikada ozbiljno ne pukne na pola. Bila je to prva stvar koju sam naučila u srednjoj školi. Srce ne puca na pola niti se razbije u samo jednoj pukotini. Srcu se ne može otkinuti samo komadić pa ga kasnije vratiti superljepilom. Ne možeš ga naribati ili izblendati i poslije ispeći u istu masu kakva je i bila. Ne možeš otići u trgovinu i pronaći novo, čvršće, s većim štitom i nekoliko bodeža u džepovima odjeće. Srce ne puca malo i ne boli samo nekoliko minuta.

Kad srce pukne ili pola tebe umre s njime ili ti nikada nije ni stalo.

"Sebastijan." Tiho kimnem u njegovu smjeru. "Bok."

Sebastijan. Bok. Vrlo primjeren izbor riječi. No što bi normalna osoba izrekla na njegovo pucanje srca. Na trenutak sam mu poželjela slomiti nos.

"Možemo razgovarati?" Glas mu bio je čista molba.

"Nemamo o čemu." Zvučalo je to više poput isprike nego onako kako sam željela da zvuči - kao uvjerenje.

Pogleda u pod pa u mene pa onda opet u pod. Ruke su mu skrivene u džepovima kaputa. Nosi crne starke. Ima isprane treperice i kosa mu visi preko lica. Lauri se to nikada ne bi svidjelo, ni Jeleni. Ali meni se svidjelo, k vragu.

"Daj mi deset minuta", moli me.

Mogla sam pristati na to, imala sam vremena, ali ipak, što možeš reći u deset minuta? Taj mali okvir vremena nije dostatan ni za kratak pozdrav ili brbljanje o novostima s osobom koju sretneš na ulici.

"Žurim se kod Laure, neću stići." Slegnem ramenima.

Osjećam se kao da ću pasti niz vodopad. Krajnje je vrijeme da si priznam zbog čega zapravo ne želim razgovarati s njim. Ako otvorimo temu onog što se desilo više nema natrag. Poljubac će prestati biti dio samo jednog koncerta i neočekivano zapeti u sadašnjosti koja nikad ne prestaje. To više neće biti petak, postat će jučer, danas i sutra.

Ako razgovaram s njim znam da ću željeti razgovarati opet. I to ne samo razgovarati. Željet ću spustiti samoobranu, ponovno se otvoriti. Srce će mi ponovno željeti imati nekoga kraj sebe. Raširit će ruke novoj osobi i onako nespremno i blesavo pasti posred bojnog polja bez vojske da ga štiti. Plesat će trgovima i juriti mostovima sve dok ga onaj isti slijepi vlak koji se vuče mojim mislima kao pompozna metafora svega što nismo smjeli ne pregazi.

Jednom sam sama sebi pregazila srce.

I više nikada to neću ponoviti.

"Okej." Na trenutak zastane da razmisli. "Mogu te odvesti do tamo pa da putem razgovaramo?"

Ne. Nema šanse. Ne dolazi u obzir. Ne ulazim u automobil sama s njim.

"Ne", prebrzo kažem. Nakratko namršti lice, u potpunosti zbunjen. Nasmiješim se kako bih sve izgladila. "Mislim, ne. Idem tramvajem. Nećeš sad trošiti benzin do tamo. Bilo bi ludo."

Nasmije se. "Ova cijela situacija", pokaže rukama na nas, "već je dovoljno luda. Pomalo zalazi u red flag zonu. Mislim, prvenstveno to što sam te čekao pred zgradom i zaskočio poput pljačkaša."

Moram se nasmijati. "Bilo je malo dramatično, da."

"Nije moj stil, zaista. Ne čekam ljude iza ugla i ne ganjam ih. Ne kao ti po koncertima."

Prasnem u smijeh. Smijem se iako znam da ne bih trebala i ne bih smjela. No ne mogu se zaustaviti. On samo teče iz mene ne osvrćući se na upozorenja. A vidim da se i Sebastijan smije. No on je više ometen načinom na koji se ja smijem. Jer vidim da me promatra.