Moments

7. DIO

Nakon pet najtežih dana u mome životu, napokon stojim ispred protuprovalnih vrata, uzimam ključeve i otključavam stan. Čim sam ušla obuzeo me onaj dobro poznati miris tetkinog parfema. Čudno je biti bez nje. Ovaj stan kao da je osjećao istu bol kao i ja. Sve je utihnulo. Nema više onog smijeha, one glazbe.. Sve je nestalo. Brzinski skidam cipele i kaput te odlazim do tetkine sobe.

"Otiđi u naš stan, ispod mog kreveta zavuci ruku i naći ćeš jednu malenu kutijicu. U toj kutijici je moja ljubav, Diana. Molim te, pronađi moju ljubav i reci mu da ga i dalje volim, da nikada nisam ni prestala i da se nadam da je on sve ove godine osjećao isto. Reci mu da mi je žao što našu ljubav nismo zapečatili nekim malenim stvorenjem, ali život ide dalje. Reci mu, da mi je drago ako se oženio i ako sada ima djecu. Reci mu da bi i dalje dala sve za njegovu sreću. Da, to mu reci, Diana. Samo mu to reci.. obećaješ mi?"

I dok sam se prisjećala tih riječi refleksno sklapam oči u nadi da neću dopustiti novom naletu suza da me obuzme, ali ga očito nemogu kontrolirati. Brišem suze koji su mi se slijevale niz obraze i polako prilazim krevetu.

Kada sam zavukla ruke ispod njega nije bilo ničega. Pogledala sam ispod kreveta i tek u blago osvjetljenom kutu sam mogla prepoznati jednu malenu gotovo neprimjetnu drvenu kutijicu. Sunce ju je obasjavalo tek vršcima svojih zraka ne dopuštajući pretjeranu svjetlost. Uzela sam kutijicu i, na moje veliko čuđenje, bila je vrlo čista i nije imala ni trunkicu prašine. Očito ju je nedavno otvarala.

Dok sam otvarala kuticiju, razmišljala sam je li to dobra ideja. Gdje će me put odvesti? Jesam li spremna na još jednu životnu avanturu? Odgovor nikada vjerojatno neću dobiti nikada, ali moje srce mi govore da je pametno ono što ću upravo napraviti.

Otvaram kutijicu i ujedno osjećam neku vrstu ponosa i iščekivanja u isto vrijeme. Odjednom, moje lica poprima neku vrstu čuđenja. Jer, u kutijici nije bilo ničega posebnog. Samo stare slike neke žene i čovjeka. Čekaj, neke žene i čovjeka? Uzimam slike i zatičem ženu u rozoj bluzi i trapericama te čovjeka u nekoj vrsti majice i traperica pored nje koji u rukama drži maleno dijete. Dijete je bilo nasmijano i veselo, kao i oni. I moje, već sada prijateljice suze, molile su me da im po sto i prvi put dam onaj znak kada ću sklopiti oči i dopustiti im naše ponovno druženje.

To su.. to su moji roditelji? Moja majka i otac? Na toj slici, sam ja s njima? Uzimam druge fotografije i moje lice ovoga puta poprima oblik slova O. Tetka i neki čovjek sjede na nekoj klupici dok je on ljubi u obraz. Ona sva u bijelom sa velom u kosi, a on u crnom odijelu. Sljedeća slika bila je također s njima dvoje, ali ispred neke kuće. Kada sam okrenula sliku pisalo je:

Holmes Chapel, London

To je to! Velikim slovima sam napisala "HOLMES CHAPEL" na ruku i počela pakirati kofere. Obećala sam joj potražiti ga i to ću joj i ispuniti. Otvorila sam kutijicu i uzela nekoliko slika da ga mogu uvjeriti da se radi o tetki, iako ni ne znam kome idem.

/.. Dva dana poslije ../

"Mole se putnici da se ukrcaju na let Zagreb - London. Hvala!" govorio je ženski glas.

Kada sam bila mala oduvijek me je mučilo to kako joj se da uopće nonstop ponavljat iste riječi. Nikada to zapravo neću shvatiti.

"Nedostajat ćeš mi D.." govori Tessa i grli me.

"I ti meni.." šapućem joj u uho i uzvraćam zagrljaj.

Sve su došle. I Aurora i Tessa i Rose i Elena. Znaju koliko mi ovo zapravo znači. Znaju da mi je tetka bila cijeli svijet.

"Obavezno mi piši." govori mi Elena.

"Hoću, ne brini." odgovaram joj.

Odjednom Rose ustaje sa stolice i daje mi jedan od onih svojih gigantskih zagrljaja. Šapuće jedno tiho "Čuvaj se" i odmiče se od mene.