Moments

8. DIO

Pažljivo promatram svaki njegov spretni pokret dok on uzima one krafne i prilazi blagajni. Istog trenutka me prolazi jeza zbog onog uobičajenog glasnog praska koji predstavlja otvaranje blagajne. Uvijek kad bi čula taj "bum" ja bi se sakrila iza tetke jer bi pomislila da će iskočiti neko čudovište i odvest nas u neki zao svijet. Dječja mašta.

Njegove neuredne kovrče kao da su bile stvorene uz njegovo prekrasno lice. Promatram svaki dio njegovog tijela i ujedno zaključujem kakvo je ovo biće savršenstvo. Prisjećam se onih stihova;

"I samo te gledam, osjećaj je izvanredan" grupe S. A. R. S.
I stvarno je tako.

"1.13 funti" izgovara promuklim glasom i podiže pogled dok se ja iz zemlje snova vraćam u surovu realnost i nespretno hvatam novčanik. Uzimam dva funta i prilazim bliže blagajni.

"Izvoli" govorim tiho.
On pruža ruku prema meni i ja mu šeprtljavo stavljam ta dva funta u ruku. Međutim, u tom trenutku sam shvatila onaj izraz "suprotnosti se privlače".
Toplina njegovih ruku ubijala je hladnoću mojih i ujedno stvarala neku zlatnu sredinu. Pogledi su nam se susreli i u isto vrijeme rastali jer sam okrenula glavu.

"Glupačo!" govorio je onaj glasić.

Gutam knedlu dok on sprema krafne u vrećicu i uzima račun i ostatak novca te mi ih pruža. Uzimam vrećicu i ostatak stvari i krećem prema ulazu koji se činio daleko iako je svega metar i pol od mene.

"Zašto moraš otići? Baš sad? Daj uzmi još nešto!" govori onaj mali vragolan u meni.
I nažalost, ovog puta ima pravo i u potpunosti se slažem s njim. Nema veze, doći ću ja odmah sutra ujutro ponovno.

"'Đenja.." tiho mucam.

"Doviđenja!" odgovara.

A navrati opet? Vidimo se drugi put? Razočarano izlazim i pognute glave prilazim nekoj klupici. Hvala ti, Liame! Ti si kriv za sve!

Uzimam one dvije krafne i shvaćam koliko mi zapravo nedostaje moja kompa. El, Tessa, Ro,.. Užasno mi nedostaju te cure. Uzimam mobitel i istog trenutka tipkam Tessin broj. Nakon dugo vremena napokon je netko podigao slušalicu.

"Halo?" govori poznati muški glas koji me samo natjerao da se pitam:

"James?"

"Reci?" on odgovara mrtvo hladno kao da ništa nije čudno.

"Otkud tebi Tessin mobitel? I gdje je ona uopće?" pitam ga pitanja koja su mi prva pala na pamet.

"Tessa je ovdje, živa i zdrava. A bolje je pitanje gdje si ti, dangubo?" govori mi i ironično se podsmjehuje. Možda ga trenutno ne vidim, al osjećam kako na licu ima onaj "kez".

"Ja sam u Londonu i ti to znaš." govorim "ljuto" jer znam da nešto muti..

"I kako ti je tamo? Jesi se snašla? Imaš li dovoljno hrane?" rešeta me pitanjima samo da bi zaboravila ne Tessu. E pa ne može!

"Kad već mjenjaš temu i nećeš normalno razgovarati, onda te lijepo molim da mi daš Tessu." govorim mu pomalo prijetećim glasom.

"Ali.. ne mogu." zamuckuje. Sad mi ništa nije jasno!

"Zašto?" zbunjeno ga pitam.

"Pa.."

"Šta je bilo?"

"Ma ništa.. jednostavno ne mogu.."

"Pa zašto ne možeš, pobogu James?"

"Pa ne mogu jer ona.."

"Šta ona?"

"Sad se tušira.."

"MOLIM?!"

"Zajedno smo otkad si otišla."