Moments

9. DIO

Ejj, pipplsii :)
Iako vas je 8. dio pročitalo 48, a ne 50 što je ajmo reć neka moja granica kada počinjem pisati sljedeći nastavak, sada vam stavljam novi nastavak. Razlog tome je što nekih desetak dana neću biti u Hrvatskoj i neću imati dobar internet..

Uživajte ♥

* Diana POV *

"Umm.. ja.. ovoga.." zamuckivala sam ne znajući šta da kažem. Šta da kažem? Totalno sam izgubljena u njegova dva zelena dijamanta.

"Jesi ti ona cura iz pekarnice?" upitao me. Znači primjetio me? Primjetio me! Odjednom mi srce počinje kucati sve brže i osjećam kao da će mi srce iskočiti. U mojoj glavi je bilo svega osim odgovora "Da, ja sam ta cura iz pekarnice".

Zaboravila si nadodat "i koja te maltletirala" javlja se onaj zlobanko.

Bio je ležerno obućen; siva dugačka trenirka bila je dovoljno otkrije i sve i ništa, crna majica sa U2 znakom i razbarušena kosica koja je padala u lijevu stranu. Izgledao je jako prirodno i dovoljno lijepo da budem sretna što mi je uopće otvorio svoja vrata.

"Diana, on ti može biti bratić, a ti si se već zaljubila u njega" javlja se ono čudo. I ima pravo..
No ajmo mi njemu odgovoriti.

"Da, ja sam." odgovorila sam kratko i brzo, ali ne dopuštajući jeziku da se zaplete.

"Znao sam da si mi odnekud poznata." rekao je i nabacio dovoljno sitan osmijeh da mu vidim rupice.

"I što trebaš?" upitao me

"Zapravo, tražim tvog oca. Ovo je kuća obitelji Styles?" Wow! Brza sam s odgovorom.

"Da, tako je, ja sam Harry." rekao je i pružio mi ruku. Znam da si ti Harry, ne brini!

"Ja sam Diana." rekla sam i uhvatila njegovu ruku. Ponovno se hladnoća i toplina naših ruku suprostavljaju jedna drugoj. No to traje vrlo kratko jer ja izmičem ruku i stavljam pramen kose iza ušiju.

"Ovoga.. želiš ući? Moj otac trenutno nije ovdje, ali doći će za jedno pola sata.."

Ja i on? Sami pola sata? Ovo će biti teže nego što sam mislila..

"Može, hvala ti."

Kada sam ušla kuća je blistala od čistoće. Sve je bilo baš na svom mjestu. Odjednom sam bila prikovana na jednoj slici. Ista ona koja se trenutno nalazi u mojoj torbi. Slika tetke i Desmonda. Kako može pred ženom i djecom držati tu sliku? Ima li on ženu?

"Pa ako ima djecu, logično da ima i ženu."  javlja se onaj vražićak.

"Hoćeš neki sok?" upitao me nježno. Pogled mu je bio prikovan na slici koju sam gledala, no samo je okrenuo glavu i svu pažnju priklonio meni.

"Može, hvala." odgovorila sam mu i osmijehnula se.

Otišao je u kuhinju, vjerojatno meni po sok. No ja sam i dalje piljila u ti fotografiju. Ništa mi nije jasno. Začula sam neke korake iza sebe.

"To je Gemmina majka. Gemma je moja sestra. Ona ju je davno napustila, još kad je bila jako mala. Ja je čak nisam ni poznavao jer je otišla prije nego što sam ja došao."

Moja usta su odjednom poprimila oblik slova O. Moja tetka.. ona je imala dijete? Djevojčicu? Djevojku? Kako je to moguće. Ne mogu vjerovati.

"Jesi u redu?" upitao me.

"Jesam, jesam." odgovorila sam i nadodala: "Kako misliš prije nego što si ti došao?"

"Ja sam usvojen."

"Aha, žao mi je."

"Ne treba ti biti. Da nije Desmonda vjerojatno bi sada trunuo u domu zajedno sa cigaretama, alkoholom i drogama.."