Babysitting My Crush's Brother

1

(proslo je neko vrijeme otkako je ova prica zavrsila i sad kad gledam nazad i iscitavam sve sto ovdje pise, shvacam da ne mogu ne krinđat jer su neke stvari toliko djetinjaste da je to smijesno. svejedno, mislim da nikad necu imat srca povuci pricu u draft jer sam kroz nju imala prilike pricati s toliko dragim ljudima, sto kroz komentare, sto u porukama i jako sam zahvalna svakome tko je ikad dao priliku ovoj prici. nadam se da ce mi svatko tko odluci citat pricu oprostit na nekim djetinjastim i glupim stvarima koje tu stoje napisane i da ce vam se bez obzira na to prica svidjeti. hvala puno svima)

Meni i mojoj mami je lova prijeko potrebna.

Mislim, shvatite me. Tata mi je umro prije nekoliko godina, ostavivši nas dvije da jedva krpamo kraj s krajem s njenom malom mjesečnom plaćom konobarice. Dobro, da, dobivamo socijalnu pomoć i moja starija sestra pošalje nešto novca svaki drugi mjesec, ali to jednostavno nije dovoljno za račune i namirnice.

Zato sam ja odlučila pronaći posao. Sad kad je škola napokon gotova i ne moram brinuti oko ocjena, mogu se u potpunosti posvetiti poslu. Problem je u tome što ga ja nikako ne mogu pronaći i zato mi je moja najbolja prijateljica Meg odlučila pomoći.

Jednog jako vrućeg dana, dok sam spremala kuću iako sam više željela cijeli dan sjediti ispred prijenosnog ventilatora, Meg je uletjela kroz vrata dnevne sobe, proklizala po mokrom parketu i pala. Jedino što se moglo vidjeti bila je njezina ruka u zraku, ruka koja je držala neki papir. Ustala je, a njezin izraz lica bio je toliko urnebesan da sam se jedva uspjela suzdržati od smijanja. Pročistila je grlo i popravila majicu.

"Jesi dobro?" upitala sam. Stomak me već bolio od suzdržavanja smijeha i kad više nisam mogla izdržati, prasnula sam, a ona za mnom. Držale smo se za stomak i smijale dobre tri minute dok napokon nismo došle sebi. Obrisala sam suzne oči i uspravila se. "Što ima?"

"Našla sam ti posao", rekla je. Volim kad je izravna, ali ponekad me stvarno iznenadi. Začuđeno sam ju pogledala, zbunjena i iznenađena u isto vrijeme. Oprezno mi je prišla. "Gle, naišla sam na ovaj oglas pričvršćen za onu banderu na ulazu u tvoju ulicu."

Pružila mi je isti onaj papir kojeg sam uzela i pročitala ono što je pisalo. "Traži se dadilja za desetogodišnjeg dječaka. Plaća je pristojna, za više informacija doći na ovu adresu..." Pa u redu ispod napisana dugačka adresa za koju nisam bila sigurna gdje se nalazi. Kad sam podigla pogled s teksta, Meg me promatrala s iščekivanjem.

"Nema šanse", rekla sam i vratila joj papir. Odmahnula sam glavom nekoliko puta kako bih joj dala do znanja da ne navaljuje pa uzela krpu i nastavila brisati prašinu. Mogla sam točno zamisliti njezin izraz lica i pokušala ga odagnati iz misli.

Neko vrijeme smo stajale u tišini, ja njoj okrenuta leđima, a ona meni piljila u potiljak dok naposljetku nije uzdahnula. "Zašto ne?" upitala je tiho. Nije mi bilo jasno zašto je ovoliko navaljivala kad nije ona ta kojoj treba lova.

"Zato što mrzim djecu", rekla sam. Zahvaljujući nesposobnosti moje tete koja ne zna što znači odgoj, dodala u sebi. "Gle, zahvalna sam na trudu, ali... ne."

Razdraženo i pomalo bijesno je uzdahnula. Čula sam ju kako ostavlja papir na stolu i sjeda na kauč. Upalila je televizor. "Svejedno ćeš otići", rekla je. Zvučala je poprilično uvjereno u svoje riječi da sam se pitala gdje je nestala ona nesigurna Meg od prije manje od pola minute.

"A zašto ću to napraviti?" Okrenula sam se prema njoj. Stala sam sa svim radnjama i zurila u nju, ali ona kao da je namjerno izbjegavala pogledati me. Nije mi trebalo dugo da shvatim što je napravila. "Nisi valjda..." Ustala sam iz svog čučećeg položaja na podu ispred police s tatinim pločama i približila joj se.