Babysitting My Crush's Brother

6

"Nazovi ga."

"Neću."

"Britt. Nazovi ga."

"Neću ga zvati, ne budi dosadna."

Amber je s druge strane stola puhnula, naslonivši se na drvenu stolicu u mojoj kuhinji. Mama bi trebala doći doma svakog trena i rekla mi je da pozovem Amber da se pozdrave budući da je posljednji put kad su se vidjeli bio prije četiri i pol godine. Umjetnim noktima je lupkala po stolu šibajući me pogledom od kojeg sam poželjela postati jedno sa stolicom na kojom sam sjedila.

"Zašto?" upitala je i dalje lupkajući noktima po stolu. Prebacila sam pogled s njenog lica na njene nokte i mrzovoljno puhnula. Nekako sam znala da je to radila namjerno da me isprovocira.

"Zato što", odvratila sam prekriživši ruke preko prsa.

"To nije odgovor", podigla je obrvu.

Sad sam ja podigla obrvu. "To je najbolji odgovor kojeg možeš nekome dati." 

Preokrenula je očima. "Ponašaš se kao dijete."

Nisam stigla odgovoriti jer su se ulazna vrata otvorila i za nekoliko trenutaka se u kuhinji pojavila moja mama. Ostavila je torbu na praznoj kuhinjskoj stolici i povukla Amber u zagrljaj dok sam ja, na njezinu zapovijed, stavljala vodu za kavu na štednjak.

"Tako mi je drago što vas vidim, gospođo- Ovaj, hoću reći, Olga!" Amber je rekla uz široki osmijeh pa odmjerila moju mamu. "Izgledate bolje! Mislim, ne da inače ne izgledate grozno, nego izgledate... pa mlađe i... Lijepo izgledate, to je ono što želim reći."

Preokrenula sam očima, susprežući smijeh. Obožavam kad se Amber sva spetlja kad nekom hvali izgled jer obično nešto kaže što krivo zvuči pa se onda mora ispravljati. To je nešto što London nije uspio promijeniti.

"Hvala, Amber. Ti izgledaš... drugačije. U pozitivnom smislu naravno", dodala je u posljednji trenutak. Amber se zahvalila i tada je voda zakuhala pa sam nam napravila kavu. Sjedile smo u kuhinji i pričale o Amber i tome što želi nakon srednje, a onda je situacija postala malo neugodna kad je ona mene pitala idem li na faks.

"Ne", promrmljala sam vrteći šalicu među prstima. "Ne idem jer... pa..." Znala sam da Amber mogu sve reći jer bi mi čak i pomogla, ali vidjela sam koliko je mami bilo neugodno zbog te teme i jednostavno sam morala nešto slagati. "Ne da mi se, znaš mene", ovlaš sam se osmjehnula, a mama me pogledala preko stola.

Amber je, shvativši da očito to nije pravi razlog i da je dotaknula u bolnu točku, predložila da pozovemo Meg da nam se pridruži što sam objeručke prihvatila i obavila kratak telefonski poziv u dnevnom boravku.

"Hej, Britt... sad sam se nečeg sjetila. Jel' još uvijek fotografiraš?" Amber me pogledala i otpila nekoliko gutljaja kave. Na šalici je već ostao njezin ruž i izgledao kao ružna crvena mrlja jer je izgubio svoj prvobitni oblik njezinih usana. Znatiželjno me promatrala dok sam ja izbjegavala njezin pogled i zurila u ruž.

"Ne", mama je odvratila umjesto mene. Nije zvučala kao da ju ta tema muči. "Prestala je nakon Domove smrti."

"Jao!" Amberine obraze je oblilo rumenilo. "Oprostite, ja... nisam znala."

"Ali imala je talenta", nastavila je mama ignorirajući Amberine isprike. Odsutno je zurila u svoju šalicu - možda čak i stol, nisam bila sigurna - i kimala glavom u odobravanju. "Toliko puno talenta... sjećaš li se kad je dobila onu kameru za trinaesti rođendan... kako li se ono zvala?" Napućila je usnice i namrštila se, pokušavajući se sjetiti.

"Yashica Electro 35", promrmljala sam i napokon podigla pogled prema njima. Kao i tema fakulteta, ovo mi je također bila bolna tema upravo zato što sam zbog tate i zavoljela fotografiranje. On mi je pokazao i naučio me svemu što sam trebala znati. Uživala sam u fotografiranju apsolutno svega, ponajviše prirode, ali kad je umro, spremila sam kameru u kutiju koja se sad nalazi ispod mog kreveta i skuplja prašinu.