Babysitting My Crush's Brother

16

Nervozno sam grizla usnicu dok sam čekala da se pojavi Amber koja bi nas trebala izvući iz pritvora. Iz nosa mi je hvala bogu prestalo krvariti, ali boljelo je i izgledala sam kao rakun.

"Megan Finnick!" policajac je uzviknuo i obje smo ustale. "Samo Megan", rekao je odmjerivši me od glave do pete.

"Ali-" Meg je započela, no prekinula sam ju, "U redu je, idi."

Uputila mi je nervozan pogled i provukla se između otvorenih vrata koja joj je držao policajac. Sjela sam nazad na klupu naslonivši glavu na zid iza sebe pa krenula razmišljati koga da nazovem.

Meg je zvala Amber.

Amber je došla.

Ja sam trebala izaći s Meg, ali nema veze.

Ne želim zvati mamu jer ne želim da se ljuti i brine.

Koga nazvati?

Odalamila sam se dlanom po čelu tako jako da je sve orilo i ustala. "Hej, mogu li obaviti poziv?" upitala sam, pipajući stražnji džep u potrazi za sitnišem.

Isti onaj policajac mi je otključao ćeliju i poveo me prema telefonu. Ubacila sam novčiće i otipkala Adrianov broj.

"Halo?" javio se. U pozadini sam čula bubnjeve i smijeh i odmah sam znala da vjerojatno ima probu. Na trenutak sam se osjećala loše što ga prekidam, ali onda sam se sjetila da mi duguje.

"Hej, Britt je. Čuj ovaj... završila sam u pritvoru i trebam nekog da me izvuće."

Nekoliko trenutaka smo samo stajali u tišini, a onda je prasnuo u smijeh. "Britt Weber. Svakog dana me sve više iznenađuješ."

Imala sam osjećaj kao da mi je ogromna nevidljiva ruka stisnula stomak i odbila ga pustiti. Čovječe. Mrzim ovo što osjećam prema njemu.

Nervozno sam se zahihotala. "Da, ovaj... požuri, molim te."

"Eto me za deset", odvratio je i prekinuo poziv. Vratila sam se u ćeliju i sjela nazad na neudobnu drvenu klupu.

Samo na jedan trenutak sam bila uzbuđena što ću provesti dio subote s Adrianom, a onda sam se sjetila podočnjaka pod očima zbog udarca kojeg sam dobila i poželjela da sam bolje promislila koga ću nazvati.

"Britt Weber!"

Ustala sam i pričekala da policajac otključa vrata ćelije. Adrian me čekao naslonjen na zid, izgledajući vraški zgodno kao i uvijek. Na licu je imao vragolasti cerek, ali kad me ugledao taj cerek je zamijenila briga.

"O bože Britt, jesi li dobro?" upitao je i uspravio se. Dlanovima je obuhvatio moje obraze i podigao mi glavu, proučavajući moje lice. "Što se dogodilo?"

"Potukla sam se", odvratila sam tiho pa nakon nekoliko trenutaka dodala, "Na neki način."

Imao je tako tople ruke, za razliku od mojih koje su uvijek bile ledene. Imala sam osjećaj da mi lice gori pod njegovim dodirom i obuzela me snažna želja da ga poljubim na licu mjesta. Morala sam se suzdržati.

"Pa jesi dobro? Jel te boli?" Briga je bila očita u glasu. Ona nevidljiva ruka je opet stisnula moj stomak.

"Dobro sam", odvratila sam.

Podigao je obrvu. "Sigurno? Ne lažeš mi?"

Odmahnula sam glavom i krenula prema izlazu. "Idemo odavde."

Pošao je za mnom i - šok i nevjerica! - isprepleo svoje prste s mojima. Osjetila sam kako mi puls ubrzava i kako mi obrazi poprimaju ružičastu boju i razmišljala sam trebam li istrgnuti ruku iz njegove ili ne i sto scenarija mi se odvijalo u glavi u kojima me ljubi ili priznaje da ima neke osjećaje prema meni i željela sam vrištati i plakati od sreće jer se ovo događalo! Dugo sam čekala na ovo, stvarno jako dugo i sad kad se napokon ostvarilo, nisam znala kako da reagiram.